Piše: Renata Zlatković

Carlo Rovelli: Sedam kratkih lekcija iz fizike

(Vuković & Runjić, 2017.; prijevod Snježana Husić)

No previše smo se puta u prošlosti uvjerili da, ako je nešto netočno, onda su to spontani, intuitivni zaključci: da smo se njih slijepo držali, dandanas bismo mislili da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko nje. Takvi intuitivni zaključci razvili su se na temelju našeg ograničenog iskustva. (...) Pouzdati se u intuiciju umjesto u rezultate kolektivnog istraživanja, racionalnog, temeljitog i pronicavog, nije mudrost: to je obijest starčića koji odbija povjerovati da bi veliki svijet izvan zaselka u kojemu živi mogao biti drukčiji nego što se njemu oduvijek čini. (Str. 71)

Na 31. str. knjige koju vam ovaj put želim preporučiti njen autor Carlo Rovelli kaže sljedeće: Znanost je prije svega vizionarski posao. Znanstvena se misao hrani sposobnošću da se nešto „vidi“ drukčije nego što smo to dotad sagledavali. Pokušat ću pružiti skroman uvid u to putovanje među vizijama. Prave riječi za započinjanje osvrta na „Sedam kratkih lekcija iz fizike“!

Rovelli je diplomirao fiziku 1981. na Sveučilištu u Bolonji (prisjetimo se, osnovano 1088. g., najstarije je sveučilište na svijetu), a teorijsku fiziku doktorirao je na isto tako respektabilnom Sveučilištu u Padovi pet godina poslije. Zatim su uslijedili poslijedoktorski studiji u Rimu (Sapienza – Università di Roma), Trstu (Scuola Internazionale Superiore di Studi Avanzati) i New Havenu (Yale University). U razdoblju od 1990. do 2000. godine radio je na Sveučilištu u Pittsburghu, na kojem još uvijek predaje na Odsjeku za povijest i filozofiju znanosti. Od 2000. zaposlen je kao predavač i rukovoditelj istraživačke skupine Centra za teorijsku fiziku na Sveučilištu Aix-Marseille u Marseilleu. Za svoj impoznatni rad – a 65 mu je godina tek  - dobio je niz nagrada i priznanja. Želite li saznati više o prof. Rovelliju i njegovoj dojmljivoj karijeri, posjetite http://www.cpt.univ-mrs.fr/~rovelli/vita.pdf , odnosno http://www.cpt.univ-mrs.fr/~rovelli/.

Carlo Rovelli dosad je objavio tristotinjak znanstvenih članaka i osam knjiga. A kako je nastala ova? Direktor dnevnika „Il Sole 24 ore“ za čiji je kulturni prilog Rovelli povremeno pisao članke, predložio mu je da napiše jedan kojim bi popularizirao ono čime se bavi - kvantnu gravitaciju. Drugim riječima, fiziku prostora i vremena. Budući da to područje kombinira kvantnu fiziku i opću teoriju relativnosti, što je po Rovellijevu mišljenju preteška i prekompleksna tema za tekst u dnevnim novinama, odlučio je napisati tri zasebna (jedan o kvantu, drugi o općoj teoriji relativnosti i treći o kvantnoj gravitaciji) kako bi čitateljima olakšao shvaćanje konkretne materije i ujedno im približio fiziku kao znanost. I dogodilo se to da su njegovi članci - pisani razumljivim, jednostavnim, pitkim, lepršavim stilom i slikovitim, lirski obojenim jezikom - bili ne samo zamijećeni nego i dobro prihvaćeni. Stoga nije bilo čudno što su se Rovelliju nakon nekog vremena javili iz poznate talijanske nakladničke kuće „Adelphi“ s idejom da objavi knjigu. Tako je proširio ta tri novinska članka u sedam eseja, sedam poglavlja, sedam - kako ih je sam nazvao - kratkih lekcija iz fizike. No nemojte pomisliti da je riječ o suhoparnom udžbeniku pretrpanom postulatima, shemama, zamršenim teorijama i složenim formulama. Štoviše, u ovoj Rovellijevoj knjizi (prevednoj na četrdeset tri jezika i prodanoj u 1,3 milijuna primjeraka) postoji jedna jedina za koju autor kaže sljedeće: (...) iako je moj čitatelj sigurno neće znati odgonetnuti, no volio bih da barem uoči njezinu velebnu jednostavnost (str. 18). A čitajući njegova djela, te poetične i filozofske vodiče kroz znanost, čovjek doista stječe dojam da je fizika jednostavna. Ali isto tako i čudesna.

Već u samom predgovoru knjige „Sedam kratkih lekcija iz fizike“ stoji nešto što želim istaknuti: Autor zahvaljuje ponajviše Armandu Massarentiju (talijanski filozof i epistemolog, urednik spomenutog priloga u novinama „Il Sole 24 ore“, op. R.Z.) čija je zasluga što je znanost dobila svoje mjesto na stranicama kulturnog priloga te što je ukazao na njezinu ulogu neodvojivog i bitnog dijela kulture (str. 8). U tom kontekstu, navest ću nekoliko Rovellijevih rečenica s 12.-13. str.: Ima nepobitnih remek-djela koja nas snažno potresu, Mozartov Rekvijem, Odiseja, Sikstinska kapela, Kralj Lear... Da bismo pojmili koliko su veličanstvena katkad je potrebno dugo razdoblje naukovanja. No nagrada je čista ljepota. I ne samo to: pred našim očima se otvara nov pogled na svijet. Opća relativnost, Einsteinov dragulj, jedno je od takvih remek-djela.

Znanost i estetika. Znanost i umjetnost. Znanost i kultura. Nešto što na ovim našim prostorima, nažalost, ne kotira osobito visoko i na što se ne gleda blagonaklono, već s podcjenjivanjem, pa čak i prezirom. O tempora, o mores, progunđao bi Ciceron. Pridružujem mu se, nadajući se ipak da će ljudi ponovno početi vjerovati znanosti i u znanost te da će se kultura u užem smislu, u smislu duhovnog dobra, osloboditi etikete parazita. Ne dogodi li se to, zbilja ne znam kamo idemo i gdje ćemo, na koncu, dospjeti. A onda se zapitam je li to uopće važno. Zapravo, je li išta važno, kad naša vrsta neće dugo potrajati. (...) Nismo među dugovječnim vrstama. Rođaci su nam već izumrli. A mi nanosimo toliko štete. Klimatske promjene koje smo izazvali i naš utjecaj na okoliš nemilosrdni su i teško da ćemo biti pošteđeni. Za Zemlju će to biti beznačajan prekid programa, ali ne vjerujem da ćemo se mi izvući nekažnjeno i bez štete (...) Možda jesmo jedina vrsta na Zemlji svjesna neizbježnosti vlastite pojedinačne smrtnosti; strepim da ćemo uskoro morati postati također vrsta koja svjesno promatra kako joj se primiče kraj ili barem kraj vlastite civilizacije. (str. 87)

Nego, vratimo se na fiziku. Nakon Predgovora slijede poglavlja Najljepša od svih teorija (Einsteinova opća teoriju relativnosti), Kvanti (kvantna mehanika), Arhitektura svemira (makrokozmos, struktura svemira), Čestice (fizika elementarnih čestica), Zrna prostora (kvantna gravitacija), Vjerojatnost, vrijeme i toplina crnih rupa (statistička fizika, statistička mehanika, protok vremena, termodinamika, gravitacija i još ponešto...) i, možda najdojmljivije, Mi (što smo mi, ljudi, i naša uloga u ovome beskrajnom i blistavom svijetu - str. 77).

Ne želim prepričavati, a još manje tumačiti Rovellijeve lekcije; ne samo da nemam potrebno znanje, nego vam ne želim uskratiti užitak čitanja. Reći ću stoga samo da predstavljaju domišljat, dopadljiv, zabavan, razigran, sažet i zanimljiv uvod u najveća dostignuća fizike 20. stoljeća. Kažem „uvod“, zato što ova knjiga ostavlja mnogo prostora za daljnje proučavanje i istraživanje, a nadasve za razmišljanje. Ili, kako bi to rekao autor, (...) u prirodi nam je da želimo saznati više. I da stalno učimo. Naše spoznaje o svijetu neprestano se množe. Granice postoje i upravo na njima učimo i izgaramo od želje za znanjem. Nalaze se u najsitnijim zakutcima u tkanju prostora, u podrijetlu kozmosa, naravi vremena, sudbini crnih rupa i načinu na koji djeluje naš um. (str. 89)

Rovelli je znanstvenik, mislilac, pisac. Rovelli je pomorac (da, on ne plovi samo svemirom, nego i morem, i to u pointuu, skromnoj, starinskoj, ribarskoj barci karakterističnoj za Marseille čiji je tvorac još jedan marsejski Talijan - stolar André Ruoppolo). Rovellija uspoređuju sa Stephenom Hawkingom. Rovelli je roker među fizičarima. Rovelli je bestselling autor (a, gle čuda, ne piše ni ljubiće ni krimiće ni biografije dvanestogodišnjih influencerica). Ukratko, Rovelli je zvijezda! A opet, uopće ne sumnjam da bi neki dežurni dušebrižnik - po zadatku, vjerojatno i samoinicijativno - zbog njena sadržaja smjesta uvrstio knjigu „Sedam kratkih lekcija iz fizike“ na „Index librorum prohibitorum“ i iz bogatog inkvizitorskog asortimana kazni, sve po pravilima struke, za njena autora, k tome deklariranog ljevičara i ateista, odabrao primjerenu kaznu, pa je nakon toga i zdušno primijenio u praksi.

Srećom, „Indexa“ više nema, a nema ni inkvizicije (na stranu sad dogme i dogmatičari, ravnozemljaši, ultrakonzervativci i slični). Zato možete bez opasnosti po sebe i bližnje pročitati ovu knjigu. Ushitit će vas, nadahnuti, natjerati na razmišljanje, učiniti da gledate dalje, dublje i više, pomoći će vam da se odmaknete od dnevne politike i svega ostalog što sustavno i kontinuirano, na ovaj ili onaj način, truje i zagađuje duh.

Nije li se bolje (i zdravije) zaokupiti nečim ovakvim (znam, znam, rekoh da vam neću kvariti doživljaj čitanja, ali ne mogu odoljeti):

Sami smo sebi izvor čuđenja. U našemu je mozgu stotinu milijardi neurona, koliko i zvijezda u galaksiji, a u još većoj mjeri astronomski broj veza i kombinacija u kojima se oni mogu zateći. Svega toga nismo svjesni. Mi smo proces koji proizlazi iz te složenosti, a ne ono malo čega smo svjesni. (str. 84)

Priroda nam je dom i u prirodi smo doma. Taj neobični, šaroliki i začudni svijet koji istražujemo, gdje se prostor truni, vrijeme ne postoji i stvari ne moraju biti nigdje, nije nešto što nas udaljava od nas samih: to je samo onaj dio našega doma koji nam pokazuje ta naša prirodna znatiželja. To je tkanje od kojega smo i mi satkani. To je ista tvar od koje smo i sami sazdani. Od istoga smo zvjezdanog praha od kojega i sve oko nas, i kad se prepustimo boli, jednako kao i kad se smijemo i prštimo od veselja, mi smo samo ono što ne možemo a da ne budemo: dio vlastitoga svijeta. (str. 88).

Tu, na prvoj crti, onkraj granica aktualnih spoznaja, znanost postaje još ljepšom. U užarenoj kovačnici gdje se rađaju ideje, slutnje, pokušaji. Gdje se putovi otvaraju i prekidaju, gdje se prepušta oduševljenju. U naporu da se zamisli što još nikada nije zamišljeno. (str. 53)

Ondje je gore toliko prostranstvo, djetinjasto je misliti da se u ovom zabačenom kutku jedne od najzabačenijih galaksija krije nešto posebno. Život na Zemlji tek je slutnja onog što se možda događa u svemiru. A naša je duša samo još jedna takva slutnja. (Str. 86) Među bezbrojnim arabeskama oblika od kojih je sastavljena zbilja, mi smo tek jedna vitica od mnogih. (str. 79)

Pregršt vrsta elementarnih čestica, koje neprestano titraju i lelujaju između postojanja i nepostojanja, prostor vrvi njima čak i kad se čini da nema ničega, a one u beskonačnosti ulaze u međusobne kombinacije kao dvadeset slova nekakve kozmičke abecede kako bi ispripovijedale velebnu priču o galaksijama, o bezbrojnim zvijezdama, o kozmičkim zrakama, sunčanu svjetlu, planinama, šumama, žitnim poljima, mladenačkim osmjesima na zabavama i o crnom i zvjezdanom noćnom nebu. (Str. 47)

Ovdje na rubovima onoga što znamo, tik uz more onoga što ne znamo, blistaju zagonetnost svijeta, njegova ljepota i oduzimaju nam dah. (str. 89) Ovom rečenicom Carlo Rovelli završava svoju knjigu. A ja dodajem: pitajte se, preispitujte, tragajte, otkrivajte... I, naravno, nemojte dopustiti da vam promaknu djela kakvo je „Sedam kratkih lekcija iz fizike“.