U organizaciji Dubrovačkih knjižnica i u sklopu programa Mjesec hrvatske knjige, 7. studenoga 2025. u Saloči od zrcala, upriličilo se predstavljanje zbirke poezije Roberte Nikšić “Čovjek je šuma”. Susretom je moderirala književnica Staša Aras.
Rukopis Čovjek je šuma pobijedio je na natječaju Post scriptum prošle godine. Kruno Lokotar, urednik zbirke kaže da su Robertine pjesme “oralni i moralni melem za rane svijeta” Roberta je za tekstove o životima migranata dva puta nominirana za European Press Prize. Pjesme je počela objavljivati na Facebooku gdje je kako kaže ‘mogla izaći iz neke provincije i u pozadini biti vidljiva’. Kad se zbirka složila onda su autorica i urednik podijelili cjeline tako da svaka nosi ime neke pjesme što ih povezuje.
Pročitavši na početku pjesmu Biografija u kojoj Nikšić govori o prostoru, jezično i po motivima, Aras ističe kako je ovo šarolika zbirka u kojoj su lokalizmi ostali, jedan kolorit koji možemo razumjeti, u kojem vidimo da je to prostor bez granica. Autorica je živjela u Dubrovniku 2018., radila kao turistička vodičica nakon čega joj je ponuđen posao u dubrovačkim školama gdje je bila do 2022., a onda ju je obiteljska situacija vratila u Bosnu. Tu dolazi do teme ‘migranti’ jer je radila u isusovačkoj službi za izbjeglice, i u tom intenzivnim dijelu života nastale su mnoge pjesme.
- Dospjeti iz jedne bosanske magluštine u grad svjetla i vratiti se ponovno u maglu, i onda doći među ljude koji su doslovno u blatu, ta količina patnje, muke i stradanja, e to su žilavi ljudi, ja njima nisam bila potrebna na njihovom životnom putu jer nisam ona koja spašava niti sam ih mogla spasiti. Htjela sam pokazati kontraste svjetla i boravak s ljudima koji su zbilja posebni i kroz čije sam živote upoznala svu bijedu europske civilizacije u kojoj mi živimo – naglasila je Nikišić.
Aras je rekla kako je njoj kao čitatelju ova knjiga bio ‘jedan mali revolucionaran bunt’ protiv granica i jezičnih čistunstava i omalovažavanja ljudske slobode i potrebe da budemo jedni s drugima.
- Knjiga se otvara pjesmom Čovjek je šuma i treći stih glasi ta šuma je očajna, u njoj i nametnik ima svoga nametnika… cijela zbirka je polje humanizma i jedne velike ljubavi, a s druge strane - očaja. Nije jedina tema knjige migracija i migranti. U zadnje vrijeme suočeni smo s tim političkim temama, ne znamo kako bismo se postavili i nosili, svi bismo voljeli nekom pomoći, ali okrećemo glavu. Fascinirala me ta ideja da 100 kilometara odavde imamo tu balkansku rutu, a ovdje imamo turističku rutu. Dva paralelna svijeta, dvije strane kovanice… istaknula je moderatorica književne večeri tijekom koje je pročitano nekoliko pjesama iz Robertine zbrike.
- Što vidim oko sebe o tome pišem, nema tu puno mudrosti, ovo je bila zahvalna tema jer ima puno materijala. Ovdje smo imali rijeku turista, a tamo rijeku ljudi na kojima se jednako dobro zarađuje, možda čak i bolje, migracija je isto jedna industrija. Tekstovi su nastajali kroz dvije, tri godine i onda sam te tekstove poslala na European Press Prize sluteći da bi oni mogli izazvati pažnju. Onda je uslijedila jedna pa druga nominacija. Prvi tekst je o ljudima koji su došli u Bihać i cijela zajednica se digla na noge da ih ukloni iz urbane sredine, mediji su vrištali u tome, protesti su bili u gradu. Onda se te ljude stavilo bogu iza nogu i to traje već dugo. To su ljudi koji su živjeli u gradu u kojem im je lokalno stanovništvo pomagalo, i odjednom su postali nevidljivi. Danas imamo logor koji je pokriven kamerama, ograđen žicom i ljudi žive u kontejnerima i mi živimo s tim kao što netko živi s utočištem za pse. Vrlo slična situacija (…) Ono što me posebno mučilo je što mi kao zajednica toleriramo da postoji potreba da se ljude skloni i učini nevidljivima …tog nezdravog braka nacije i religije.. - zaključila je Roberta Nikšić svoje predstavljanje zbirke pjesama Čovjek je šuma.
“Zbirka poezije Roberte Nikšić Čovjek je šuma naslovom precizno ocrtava gabarite autoričine po-etike: šuma nije skup drveća, nego jedan organizam, nevidljivo, podzemno povezan, jedan metabolizam. Svaki čovjek je dakle čovječanstvo, pa zaslužuje da ga se tako i tretira, posebno one skrajnute, slabe, progonjene, potrebite, manjinske. To je i jedini put do čovječnosti. Tim putem hodi Roberta Nikšić kada piše svoje stihove, kada portretira ljude koji bi listom ostali nezabilježeni, kada se prirodi i živome divi i njome opaja, kada se sjeća onih koji su prešli u onostrano i diže im kule od stihova, kada u svojevrsnom ekološkom i teološkom zanosu prelazi granice koje su, očito, umjetne”, o knjizi je napisao njezin urednik Kruno Lokotar.
foto: Vedran Levi / Dubrovačke knjižnice