U Znanstvenoj knjižnici u srijedu 4. studenoga 2026. predstavljena je posthumno objavljena pjesnička zbirka „Ledena berba” akademika Luka Paljetka, jednoga od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih književnika. Predstavljanje je održano u okviru Mjeseca hrvatske knjige, a večer posvećena pjesniku čiji stihovi nastavljaju živjeti i nakon njegova odlaska okupila je ljubitelje književnosti i poezije. Knjiga je objavljena u izdanju Naklade Bošković, predgovor je napisao Darko Matičević, a pogovor Milovan Tatarin. O zbirci su govorili književna povjesničarka i kritičarka prof. dr. sc. Katja Bakija te skladatelj i autor predgovora Darko Matičević. Osvrt na nastanak knjige i sjećanje na prijateljstvo s Paljetkom u svojem je pismu uputio i nakladnik Zoran Bošković, a izabrane stihove i tekstove čitao je glumac Maro Martinović.

Večer je bila posvećena pjesniku koji je, kako je istaknuto na predstavljanju, bio i ostao sinonim za ljepotu hrvatske riječi. Uvodnu riječ uputila je knjižničarka Matija Tija Nenadić, napomenuvši da, iako Paljetak više nije među nama, njegova poezija i dalje živi. Pritom je podsjetila na misao iz Cesarićeve „Pjesme mrtvog pjesnika”, prema kojoj se svakim ponovnim otvaranjem pjesnikovih stihova njegova prisutnost vraća u našu svakodnevicu. „Svakim otvaranjem njegovih stihova on postaje naša java”, kazala je, pozvavši okupljene da tijekom večeri ponovno čuju glas pjesnika.

Zbirka „Ledena berba” nastajala je od travnja 2021. do kraja siječnja 2024. godine. Riječ je o pjesmama koje nastaju u prostoru suočavanja s prolaznošću, gubitkom, samoćom i rastankom, ali čije je najdublje ishodište ljubav – osjećaj koji nadilazi vrijeme i fizičku odsutnost.

Posebno emotivan bio je tekst Milovana Tatarina, koji je u Dubrovnik iz Osijeka stigao svojim pismom, a njegove je riječi publici prenio Maro Martinović. Tatarin se prisjetio prijateljstva s Paljetkom, razgovora koji su za njega bili mnogo više od obične razmjene misli te posljednjeg susreta s pjesnikom u Zagrebu, 11. ožujka 2024. godine.

„Oprosti što ti trošim vrijeme, rekao mi je Luko u jednom razgovoru, ne znajući da je ta rečenica suvišna i da je svaki naš razgovor za mene pronađeno vrijeme”, zapisao je Tatarin, prisjećajući se razgovora s čovjekom uz kojega se, kako je istaknuo, osjećao „živo i životvorno, pun neobjašnjivog smisla”.

Upravo je u tom prijateljstvu nastala i priča o rukopisu „Ledene berbe”. Paljetak je Tatarinu povjerio zbirku i zamolio ga da napiše predgovor ili pogovor, prepustivši mu izbor. Veliko povjerenje pjesnika u početku je kod Tatarina izazvalo i strah da neće biti dostojan takve zadaće. No, kako je sam priznao, riječi su naposljetku potekle, a zbirku je doživio kao Paljetkovu autobiografiju koja ga se duboko tiče i u kojoj prepoznaje vlastite misli, tuge i melankolije.

Jedna pjesma posebno je obilježila njegovo obraćanje – „Grob”, čiji stihovi otvaraju prostor za razmišljanje o smrti, pamćenju i ljudskoj povezanosti:

„Ljude u ljude treba pokapati, ne u zemlju,

jer ljudi jesu zemlja, u njima je naš grob.”

Tatarin je tim stihovima zaključio svoju posvetu prijatelju, naglašavajući kako čovjek ne nestaje dok živi u sjećanju drugih. Svoju je poruku završio riječima: „Utješen da sam i ja zemlja u koju je pokopan Luko, da je zauvijek dio moje emocionalne geografije.”

O iznimnom stvaralačkom opusu Luka Paljetka govorio je Darko Matičević, autor predgovora, podsjetivši na njegovu renesansnu širinu i gotovo nevjerojatnu stvaralačku energiju. Paljetak je stvarao kao pjesnik, prozaist, dramski pisac, esejist, feljtonist, prevoditelj, književni znanstvenik, likovni kritičar, pisac za djecu, redatelj, lutkar i umjetnik brojnih drugih interesa.

„Luko Paljetak neumorno je stvarao svoj iznimno vrijedan i bogat pjesnički, književni i književno-znanstveni opus gotovo šest desetljeća i ostavio nam ga svima u nasljeđe. Mnogi su kritičari i književni povjesničari uvijek isticali njegovo kvantitativno i kvalitativno jedinstveno djelo u korpusu hrvatske književnosti. Impresivan je popis djela nastalih u posljednjoj godini života, kada je, osjećajući neminovan kraj, napisao zbirke 'Opći pojmovi', 'Reciklirane pjesme' i 'Kajkavske pjesme', pjesničko-grafičke mape 'Haiku iz bolnice', 'Sarabanda za Anamariju' i 'Hercegovina Noir', preveo Chestertonovu 'Baladu o bijelom konju' te poeziju književnice Amrite Pritam. Priredio je višegodišnju korespondenciju s akademikom Tonkom Maroevićem naslovljenu 'Jedan niže držeć, drugi više pojuć' (Lirska, i ina korespondencija 1984. – 2020.), dramu hrvatskog književnika iz XIX. stoljeća Matije Jurja Šporera 'Propast Republike dubrovačke', a uspio je dovršiti i dječju slikovnicu 'Luka Sorkočević – Sorgo'. Uz sve to, napisao je i dvije zbirke s osobnom željom da se objave nakon njegova odlaska – 'Ledenu berbu' i 'Pjesme studenog, prosinca, siječnja, ožujka i rujna'. Čitajući njegove stihove ispunjene beskrajnom sjetom i tugom, čovjek se ne može oteti dojmu da je pjesnik i dalje s nama i da će živjeti vječno u neponovljivoj igri riječi i čaroliji svojih pjesničkih slika”, rekao je Matičević.

O tome kako je zbirka nastala i koliko je njezino objavljivanje bilo važno i pjesniku i njegovim prijateljima govorio je i nakladnik Zoran Bošković u pismu upućenom sudionicima predstavljanja, koje je pročitao Darko Matičević. Bošković se prisjetio kišnoga zagrebačkog  dana 11. ožujka 2024., kada mu je Paljetak predao rukopis u strojopisu i zamolio ga da ga objavi nakon njegove smrti. „'Kad sam sam, mislim na tebe; / kad mislim na tebe, nisam sam!' Tim stihovima Luko je završio svoju životnu priču s ljubljenom Anamarijom. Dvije godine poslije njegove smrti uzimam te stihove kao oproštaj od prijatelja koji mi je povjerio cijelu jednu biblioteku. Kada mi je pružio zbirku u strojopisu uz komentar 'malo pregledaj i molim te objavi je poslije moje smrti', obećao sam da ću je objaviti. Neumitna smrt ledom je okovala sve naše susrete i razgovore, ali sretan sam što je 'Ledena berba' ipak prva objavljena i što smo njezino prvo javno predstavljanje održali upravo u Dubrovniku”, poručio je Bošković.

„Luka više nema, ali ovdje je, među nama, kako je napisao u divnom pogovoru prof. Milovan Tatarin”, poručio je Bošković, zahvalivši svima koji su sudjelovali u nastanku i predstavljanju knjige, a posebno obitelji, Darku Matičeviću i Milovanu Tatarinu. Istaknuo je kako je objavljivanje „Ledene berbe” ostvarenje pjesnikove posljednje želje i važan doprinos očuvanju njegova književnog nasljeđa.

Književnu vrijednost i posebnosti zbirke detaljno je predstavila Katja Bakija, koja je Paljetkovu poeziju smjestila u širi kontekst hrvatske i svjetske književne baštine. Naglasila je kako je riječ o autoru iznimne stvaralačke širine koji je tradiciju doživljavao kao živo nasljeđe, otvoreno novim čitanjima, reinterpretacijama i intertekstualnim povezivanjima.

Čitajući „Ledenu berbu”, istaknula je Bakija, ulazimo u intiman razgovor pjesnika sa samim sobom, prirodom, ljubavlju, prošlošću, Bogom, mrtvima, ali i životom koji se, unatoč svemu, nastavlja. Paljetak polazi od svakodnevnih i naizgled jednostavnih motiva – jasmina, vrta, ruže, kiše, naranče, srca, groba i proljeća – ali im daje dublja, egzistencijalna značenja.

Posebno se osvrnula na pjesmu „Pitanje”, koja otvara zbirku i postavlja temeljnu dilemu o tajni postojanja i mogućnosti pronalaženja odgovora u knjigama, znanosti, vjeri ili prirodi. U pjesmi  lirski subjekt se pita gdje tražiti odgovore na tajnu postojanja, dok mu cvijet jasmina nudi drukčiji odgovor, a slika brda koja se nižu sugerira da život ne završava svladavanjem jedne prepreke. U pjesmi „Nalog” prepoznala je posebnu etiku ljubavi i prihvaćanja, sadržanu u pjesnikovoj poruci da, zalijevajući vrt, treba zaliti i korov jer je i on žedan – riječ je o jednostavnoj, ali snažnoj slici koja govori o brizi za život u svim njegovim, pa i nesavršenim oblicima.

Među najpotresnijim pjesmama izdvojila je „Grob”, u kojoj se smrt ne prikazuje kao konačan prekid, nego kao drukčiji oblik ljudske povezanosti. Čovjek, prema toj pjesničkoj misli, ne pripada samo zemlji nego prije svega drugim ljudima, u čijim životima ostaje sačuvan njegov trag. Upravo se u toj ideji susreću osobna tuga, ljubav i univerzalno ljudsko iskustvo gubitka.

Bakija je posebnu pozornost posvetila i pjesmi „Naranča”, u kojoj pjesnikova želja da dosegne i iscijedi sunce završava jednostavnom, gotovo razigranom zamjenom – uzima naranču i cijedi njezin sok. Upravo je ta sposobnost povezivanja svakodnevnoga i metafizičkoga, ozbiljnoga i razigranoga, tuge i vedrine jedno od temeljnih obilježja Paljetkova pjesništva. Bakija ga je opisala kao pjesnika koji je istodobno poeta doctus i poeta ludens – učenog pjesnika i pjesnika igre, koji je i u najtežim životnim trenucima uspijevao pronaći prostor za jezičnu čaroliju, duhovitost i stvaralačku slobodu.

Govoreći o završnoj pjesmi „Premàljeće”, Bakija ju je opisala kao svojevrsnu pjesničku oporuku u kojoj se susreću vrijeme, priroda, sjećanje, prolaznost i nada. „'Premàljeće' je pjesma nade čovjeka-pjesnika koji zna da postoje gubici i da nam vrijeme poput pijeska curi kroz prste, ali ipak odlučuje ponovno živjeti”, zaključila je prof. Bakija.

„U ‘Ledenoj berbi’ pjesnik ne zatvara vrata svijetu, iako je to njegov oproštaj. Naprotiv, on ih neprestano otvara – prirodi, ljubavi, uspomenama, nadi i novim počecima”, poručila je Bakija, dodavši da je upravo u tome trajnost Paljetkova pjesništva: on nas uči da pitanja postavljamo pažljivije, da svijet gledamo dublje i da u onome što nam se čini običnim prepoznamo dublji smisao.“

Foto: Vedran Levi