U srijedu 28. listopada 2026. u Znanstvenoj knjižnici dr. sc. Ivica Martinović, zaslužni znanstvenik, održao je predavanje „Nad stihovima Bernarda Zamagne i Ruđera Boškovića" u sklopu ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige, čija je krilatica „Od priča do otkrića". Predavanje je bilo posvećeno rukopisu koji su Dubrovačke knjižnice 9. srpnja 2025. otkupile od minhenskoga antikvara Zisska & Lacher na internetskoj aukciji, za Zbirku rukopisa Znanstvene knjižnice. Riječ je o svesku ukrašenom s pet vinjeta, koji u jednoj uredničkoj cjelini spaja prijepis prvoga izdanja didaktičkoga epa „Echo" Bernarda Zamagne iz 1764. godine i prijepis božićne pjesme Ruđera Boškovića „Carmen in Christi Domini nativitate" — pjesme koju je znameniti znanstvenik napisao, ali nije objavio za života i koja je, kako je Martinović istaknuo, do danas ostala neobjavljena.
U uvodu je voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž publici dočarala i samu nabavu. „Večeras smo se okupili kako bismo predstavili rukopis koji sadrži Zamagnin Echo i jednu božićnu pjesmu Ruđera Boškovića koju je trebalo na neki način otkriti. Naš je gost zaslužni znanstvenik Ivica Martinović, naš najpoznatiji boškovićolog i naš, možemo reći, vrlo, vrlo čest suradnik i gost", rekla je Raguž, objasnivši kako je na rukopis na aukciji knjižnicu upozorila akademkinja Nella Lonza, uz savjet Joška Belamarića, a kolegica Ana Pendo obavijestila je Martinovića, koji je brzo potvrdio njegovu vrijednost. „I onda — sva sreća, to se sve može online! Ja sam se registrirala i poslala ponudu i, sva sreća, sve je prošlo dobro", ispričala je Raguž.
Povratak rukopisa u Grad Martinović je označio i osobnom i institucionalnom prigodom: „Uvijek je posebna vijest kad se nešto može vratiti doma — bilo da je riječ o rukopisu, rijetkoj knjizi ili nekom drugom kulturnom dobru. Svaka od kulturnih ustanova u Dubrovniku, kao svoj neizbježan zadatak, ima obvezu da, kada se pojavi nešto vrijedno, učini sve kako bi se to kulturno dobro vratilo u Grad."
„Rukopis nudi tri priče i na početku nije bilo jasno koja od tih priča ima veću snagu”, rekao je Martinović, objašnjavajući kako je istraživanje vodilo od paratekstova – predgovora, ocjena cenzora i bilježaka – prema samome tekstu epa i Boškovićeve pjesme. Predavač je naglasio da je upravo proučavanje bilježaka osnažilo njegovu radnu hipotezu da iza prijepisa stoji sam Bernard Zamagna, koji se nakon povratka u Dubrovnik 1783. godine htio dubrovačkoj kulturnoj javnosti predstaviti knjigom tiskanom u Dubrovniku.
Analizirajući rukopis stranicu po stranicu, Martinović je raspleo složenu mrežu paratekstova koji prate Zamagnin ep. U predgovoru čitatelju izvornog tiskanog izdanja Rajmund Kunić, Zamagnin učitelj retorike u Rimskome kolegiju, objašnjava kako je preuzeo priređivanje izdanja budući da mladi Zamagna, kao magister u Viterbu, nije mogao osobno nadzirati objavljivanje. Uz ep su, na Zamagninu molbu, bili tiskani i Kunićevi prepjevi grčkih pjesnika. „Možda bi bilo ispravnije, a svakako opreznije, da pjesme, koje sam napisao sebi po volji kako bih vježbao nadarenost i brusio stil, ostanu doma i, kako je bilo dosad, u tami", citirao je Martinović Kunića, istaknuvši da se učitelj nije trudio „uvaliti" svoje prepjeve u učenikov prvijenac, nego ih je uvrstio na izričitu Zamagninu molbu.
U rukopisu je Kunićev predgovor, međutim, skraćen. Kako je objasnio Martinović, razlog je tomu što u rukopisu nema Kunićevih prepjeva, pa je izostavljen i dio predgovora u kojemu Kunić tumači kako su njegovi prepjevi dospjeli u Zamagninu knjigu. Ipak, sačuvana je dirljiva posveta Zamagninu najstarijem bratu Marku, koji mu je zamijenio umrloga oca i poticao ga na pjesničkom putu.
Martinović je potom analizirao dokumente isusovačke i papinske cenzure izdanja. Prva je imprimatur rimskoga provincijala Innocenza Gentilea, s nadnevkom 17. veljače 1764., u kojemu se navodi da je knjigu pregledalo nekoliko isusovačkih teologa i ocijenilo da se može objaviti. Druga ocjena, potpisana 22. veljače 1764., potječe iz pera Benedikta Staya, tada papina tajnika za dopisivanje na latinskom jeziku.
Stay je u svojoj ocjeni prvo govorio o Kunićevim prepjevima grčke poezije, a tek potom o Zamagninu epu, dajući prednost starijem Kuniću i njegovu prokušanom izboru prepjeva iz grčkoga. „Mladi Zamagna kao student tiska svoj prvi ep, a onaj koji ga je učio i koji je objektivno bolji pjesnik ustručava se objaviti svoje stihove; objavljivanje učenikova rada stavlja ga u poziciju da objavi i vlastite”, objasnio je Martinović.
Zanimljivi su i detalji vezani uz tadašnju akademsku scenu Rima. Uvid u treću ocjenu, koju 1. ožujka 1764. potpisuje treći glavni kustos rimske književne akademije degli Arcadi Michele Giuseppe Morei (u potpisu Michael Angelus Morei), otkriva da su i Zamagna i Kunić već bili punopravni članovi te ugledne institucije – Zamagna pod arkadskim imenom Triphilus Cephisides, a Kunić kao Perelaus Megarides. Uz to, rukopis krije i zanimljivu neusklađenost među cenzorima: dok rimski provincijal Zamagnu u dopuštenju za tisak naziva skolastikom (studentom), kustos Morei ga oslovljava ocem (svećenikom). „Zamagna je za svećenika zaređen tek 1769. godine, pa provincijal ima točan podatak”, zaključio je Martinović.
Prvi je autorski tekst u knjizi elegija koju Zamagna posvećuje Kuniću, kojom obrazlaže vlastiti žanrovski izbor i razmišlja o stanju didaktičkoga pjesništva krajem 1763. godine. U bilješkama se poziva na trojicu talijanskih isusovaca i pjesnika — Carla Nocetija, Antonija Ambrosija i Giuseppea Mariju Mazzolarija — čime, kako je Martinović istaknuo, ne slijedi dubrovačku tradiciju didaktičkoga pjesništva koju predstavljaju Rogačić, Stay i Bošković, nego se okreće talijanskim didaktičarima.
Posebno je mjesto u predavanju Martinović posvetio Zamagninim heksametrima o Boškovićevoj prirodnoj filozofiji, uočivši tri važne teme: počela tijela s njihovim odredbenim svojstvima, gibljivost i zakon neprekinutosti.
Zamagna u bilješci uz vlastite stihove objašnjava da je taj dio preuzeo iz Boškovićeva djela Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicum legem virium in natura existentium, koje je do tada objavljeno u Beču 1758. i 1759. godine, a 1763. i u Veneciji. „Ovo što je uistinu dostojno da se ubroji među glavna otkrića ovoga doba pjesnik je preuzeo iz djela Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicum legem virium in natura existentium oca Ruđera Boškovića iz Družbe Isusove”, citirao je Martinović Zamagninu bilješku.
Predavač je istaknuo još jednu osobitost Zamagnina epa: Zamagna na kraju prvoga pjevanja pozdravlja 18. stoljeće kao doba znanstvenih otkrića te obećava da će uvijek pjevati o tom dobu i njegovim dostignućima. Martinović je istaknuo da je riječ o mnogo slobodnijemu obraćanju epohi nego kod Staya ili Boškovića, u ozračju koje je nastupilo nakon 1757. godine, kada je ukinuta crkvena zabrana knjiga koje zagovaraju heliocentrizam.
„Nakon toga više geocentrizam ili heliocentrizam nije crkvena tema i pjesnici ne moraju paziti hoće li ih netko optužiti da zastupaju heliocentrizam”, objasnio je Martinović, istaknuvši da Zamagnin pozdrav epohi „zrači slobodom koja je nastupila nakon 1757.”.
U drugome pjevanju epa Zamagna posvećuje posebnu bilješku Benediktu Stayu i Ruđeru Boškoviću, citirajući Boškovićev hvalospjev Stayu iz didaktičkoga epa De Solis ac Lunae defectibus. Martinović je objasnio da Zamagna time stvara zanimljiv lanac hvalospjeva: Bošković hvali Staya, a Zamagna hvali Boškovića, nazivajući ga „stupom Muza i matematike” i uspoređujući njegovo značenje za Dubrovnik s Newtonovim za Britaniju i Descartesovim za Francusku.
„Epidaur se ponosi Boškovićem toliko koliko se Britanija ponosi Newtonom, a Francuska Descartesom”, preveo je Martinović Zamagnine stihove, istaknuvši da je riječ o važnoj, ali dosad nedovoljno uočenoj paraleli.
Uz ove stihove, rukopis donosi i prijepis Boškovićeve božićne pjesme koja započinje stihom „Vicimus: en imas Erebi detrusus ad umbras”. Predavač je naveo i da su u rukopisima dosad zabilježene dvije Boškovićeve pjesme „u rođenje Krista Gospodina” (in ortu ili in nativitate). U prvome svežnjiću rukopisa 376 u Znanstvenoj knjižnici čuva se pjesma „Clarissimi viri Nicolai Rogerii Boschovichii Societatis Jesu. In ortu Christi Domini. Carmen”, koju su Stjepan Kastropil ili Matija Bete pri obradi rukopisa pripisali Ruđeru Josipu Boškoviću, uz napomenu drugom rukom: „Di questo autore nessuno parlò.” Bošković je Ruđer Nikolin, a ne Nikola Ruđer. Pavao Knezović objavio ju je u Vrelima i prinosima 20 (1994. – 1995.) kao pjesmu Ruđera Josipa Boškovića.
Martinović je detaljno analizirao i rukopise u Boškovićevoj ostavštini u Bancroft Library Sveučilišta u Kaliforniji u Berkeleyju, gdje se čuvaju tri rukopisa s božićnim stihovima Ruđera Boškovića. Rukopis 155 sadrži dvije inačice pjesme koja počinje stihom „Vana soporatam ludunt insomnia mentem”, a rukopis 158, pisan rukom Anice Bošković, sadrži treću inačicu iste pjesme, uz hrvatski prijevod u desnome stupcu.
Rukopis 156, također u Bancroft Library, sadrži dvije inačice druge Boškovićeve božićne pjesme, koja počinje stihom „Vicimus: en imas Erebi detrusus ad umbras”. Martinović je objasnio da božićna pjesma iz novootkupljenoga rukopisa, koja također počinje stihom „Vicimus”, pripada povijesti one Boškovićeve pjesme koja je zapisana u rukopisu 156a u Bancroft Library, čime je Boškovićevo autorstvo zajamčeno.
„Bošković je bio pjesnik koji je jako volio dotjerivati svoje stihove. On se svaki put vraćao toj pjesmi i uvijek je nešto mijenjao”, objasnio je Martinović, opisujući kako Bošković, za razliku od nekih drugih pjesnika, nije smatrao da je pjesma nakon prvoga zapisivanja konačna, nego ju je više puta prepravljao i dotjerivao.
Ključni trag o podrijetlu ovoga rukopisa leži u jednoj specifičnosti: iz njega su namjerno izostavljene Zamagnine bilješke s objašnjenjima dvaju lokalnih toponima — rijeke Omble i brda Srđa.
Kako ističe Martinović, te su bilješke bile nužne rimskoj publici, ali potpuno suvišne domaćemu čitateljstvu. To upućuje na zaključak da je prijepis nastao u Dubrovniku, vjerojatno s namjerom da se tiska u tamošnjoj Occhijevoj tiskari prije njezina gašenja 1787. godine. Planirano izdanje trebalo je spojiti Zamagnino djelo s Boškovićevim božićnim stihovima u reprezentativnu cjelinu opremljenu profinjenim vinjetama i ukrasima.
Novi rukopis u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku tako, osim prijepisa epa i neobjavljene pjesme, otvara i nova pitanja o pripremi teksta za tisak, ulozi cenzure te odnosu rukopisne i tiskane riječi — i povezuje, kroz jedan svezak s pet vinjeta, dva velika imena dubrovačke književne i znanstvene baštine.
Foto: Vedran Levi