Dubrovačke knjižnice raspisale su početkom školske godine 2021./2022. mjesečni nagradni natječaj ''Tvoja staza'' za najbolje napisani osvrt i esej o pročitanom djelu za tri mjeseca: rujan, listopad i studeni. Natječaj je namijenjen djeci od vrtićke do srednjoškolske dobi, a više o natječaju koji traje do 30. studenoga 2021. može se pročitati na sljedećoj poveznici: https://www.dkd.hr/novosti/rujan-u-dubrovackim-knjiznicama-besplatan-upis-pripreme-za-maturu-nagradni-natjecaj

Za mjesec rujan prema ocjeni stručnoga žirija, najbolje radove napisali su:

- Lucija Glavić, učenica 5. razreda OŠ Ivana Gundulića (PŠ Šipanska Luka), osvrt na roman „Zmaj ispod Staroga grada” (mentorica Tomislava Krstičević)

- Klara Glavić, učenica 3. razreda, OŠ Ivana Gundulića (PŠ Šipanska Luka), osvrt o priči ''Pastirica'' iz knjige ''Bajkarice'' (mentorica Petra Lasić)

- Antun Pendo, učenik 3. razreda, Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti, esej o Pavličićevim ''Koraljnim vratima'', lektiri za treći razred gimnazije (mentorica Mirjana Žeravica)

Čestitamo učenicima i njihovim učiteljicama! Svoje nagrade možete pokupiti svakog radnog dana od 8 do 19 sati u Narodnoj knjižnici Grad (Ulica od Puča 6, I kat)

Njihove radove možete pročitati ovdje:

Zmaj ispod Staroga grada - Lucija Glavić

Pročitala sam vrlo zanimljiv dječji roman „Zmaj ispod Staroga grada”, koji je napisao naš hrvatski književnik Krunoslav Mikulan. Rođen je u Čakovcu. Radnja romana „Zmaj ispod Staroga grada” smještena je upravo u njegovom rodnom Čakovcu. Čitajući djelo možemo upoznati povijest Staroga grada. Stari grad zapravo je utvrda stare hrvatske obitelji Zrinski koja je nekad tu živjela. Zanimljiva je i legenda o golemom zmaju koji spava ispod dvorca i čitavoga grada Čakovca.

Grupa prijatelja izgubljena je u tajnim prolazima u podzemlju i pokušavaju pronaći izlaz. Glavni likovi u romanu su Vatroslav, Sebastijan, Nika i Morana. Svaki lik ima druge moći i osobine i poseban je na svoj način. Povezuje ih želja za istraživanjem i rješavanjem zagonetki. Ne mogu izdvojiti najdraži lik jer su svi fantastični. Hrabri su, pomažu jedni drugima i pravi su prijatelji. Suosjećajni su, vodi ih zajedništvo kako bi pobijedili zlo. To im pomaže da pronađu put iz podzemnih labirinata. Tako pisac pokazuje kako se i u različitosti svi možemo slagati.

Sviđa mi se što roman ima i fantastike i kraj romana. Na kraju su prijatelji sretni jer su pronašli zmajevo jaje koje će se uskoro izleći. O tome malo više možemo saznati u nastavku, koji sam također pročitala u jednome dahu. Prije toga pročitajte „Zmaja ispod Staroga grada”. Nemojte da vas obeshrabri duljina knjige jer je zbilja vrijedna čitanja!

Pastirica - Klara Glavić

Pročitala sam priču Pastirica iz knjige Bajkarice. Bajkarice je knjiga narodnih predaja koje su prikupile i napisale Erika Katačić Kožić i Srebrenka Peregrin. Glavni likovi su pastirica i Zmijan. U priči mi se najviše svidjela pastirica jer je pametna i dobra. Pomagala je ocu i spasila je Zmijana. Svi likovi mi se sviđaju na svoj način. Čak i Zmijan, koji je bio zločest, postao je na kraju dobar. Sviđa mi se što na kraju pobjeđuje dobro. Priča mi se jako svidjela i savjetujem svakome da je pročita. Zanimljiva je, zabavna i poučna.

Esej o Koraljnim vratima - Antun Pendo

Koraljna vrata jedan je od najpoznatijih romana Pavla Pavličića, postmodernističkoga hrvatskog pisca, prevoditelja i scenarista. Postmodernizam je književno razdoblje koje traje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegova su glavna stilska obilježja intertekstualnost i stilski pluralizam. Intertekstualnost označuje odnos novoga teksta prema starijim tekstovima, a stilski pluralizam pojavu međusobno različitih stilova (u istome književnom razdoblju). Tako se postmodernizam razlikuje od većine prijašnjih stilskih književnih razdoblja, kao što su renesansa, koja se odlikuje stilskom jednostavnošću, i barok, koji se odlikuje izrazitom stilskom kićenošću. Da bi ismijali društvene negativnosti i ljudske slabosti, autori najčešće rabe ironiju, stilski postupak kojim se podrugljivo ismijavaju ljudi i pojave zato što se govori suprotno od onoga što se misli. Među najznačajnijim hrvatskim prozaistima ovoga razdoblja ističu se tzv. fantastičari – Bužimski, Čuić, Tribuson i dr. Međutim je od sviju njih najpoznatiji upravo Pavličić.

Roman Koraljna vrata započinje in medias res (usred stvari), stilskim postupkom koji seže još od antike. Usklikom jedne Lastovke na otočkome mjesnom govoru autor već određuje i mjesto radnje. Iako nikada nije bio na Lastovu, uspijeva dobro dočarati njegovu atmosferu. Stoga ovaj roman svrstavamo u inzularnu prozu, tj. prozna djela u kojima prevladavaju teme i motivi vezani uz otoke (HJP). Prema Chevalierovu i Gheerbrantovu Rječniku simbola otok je iskonsko duhovno središte, svijet u malome i mjesto znanja i mira usred neznanja i uznemirenosti. Moguće je da je Pavličić, birajući mjesto radnje svojega djela, imao na umu upravo ova značenja otoka. Pretpostavljam da mu je inspiracija bio i Alighierijev alegorijski ep Božanstvena komedija jer je Alighieri raj smjestio na otok.

Pavličić se okoristio paradoksom (stilska figura misli kojom se izriče u sebi naizgled protuslovna misao / misao oprečna općemu mišljenju) smjestivši radnju Koraljnih vrata na Lastovo. To je priča o filologu Krsti Brodnjaku koji iz Zagreba dolazi na Lastovo zbog novootkrivenih spisa hrvatske barokne književnosti. Među spisima bio je i cjeloviti Gundulićev ep Osman, najznačajnije djelo dubrovačkodalmatinskoga baroknoga književnog kruga. Sastoji se od dvadeset pjevanja, a smatra se da su dva pjevanja izgubljena. Pavličić pak drži da ih Gundulić nije ni napisao. U Koraljnim vratima prikazao je kakav bi to bio svijet u kojem se otkrije što istinski savršeno, kao što je cjeloviti Osman. Njegov prah čudesno liječi odrasle i prouzrokuje epidemiju zdravlja. Otok je prikazan kao raj koji na ovoj zemlji ne može opstati, raj koji teži samouništenju, usudio bih se reći, raj srodan paklu. Njegova je mana što sve invalide, tj. one trajno oštećene, one drukčije, nesavršene želi udaljiti od sebe što je dalje moguće. A ako raj ima manu, postoji li? Nizom slojevitih antiteza (posebna vrsta poredbe zasnovana na suprotnosti) Pavličić piše roman kao kakvu baroknu pjesmu ili ep. Nije slučajno što vanjsku kompoziciju ovoga romana čini dvadeset poglavlja. Podsvjesno koliko i svjesno autor unosi motive i teme iz Osmana i povezuje ih s aktualnim događanjima. Primjerice, Osmanovo trinaesto pjevanje povezuje sa štrajkom rudara na Kosovu u jednome rudniku 20. veljače 1989. zbog ukidanja autonomije pokrajine Kosova. Tako ukazuje na to da je intertekstualnost premostila jaz koji dijeli 20. i 21. st. od prijašnjih stoljeća i uspostavila dijalog s tradicijom.

Pavličić se uspješno okoristio i realiziranom metaforom, stilskom figurom u kojoj određena metafora postaje dijelom priče. Najbolji je primjer realizirane metafore u ovome djelu sam naslov (sintagma) Koraljna vrata jer su se koraljna vrata iz Gundulićevih stihova simbolično preobrazila u polja koralja koja će se hraniti Osmanovim pepelom. Tako ona više ne predstavljaju krv, vrata našega organizma, nego vrata mora, onoga što dijeli otok od kopna, što ga čini osamljenim.

Imena su glavnih likova u romanu vrlo simbolična. Filolog se, među ostalima, zove Krsto zato jer je križ metafora kršćanstva kao opozicija islamu u Osmanu, a preziva se Brodnjak stoga što brod pripada metaforičkoj topici koja označuje poeziju… (Dubravka Oraić Tolić, Vrata u postmoderni). Dječak se zove Irfan jer se tako zvao jedan Pavličićev prijatelj iz Banjaluke, a preziva Osmanbegović da bi se ukazalo na pretežito islamske teme u Osmanu. Na taj se način ponovno povezuje prošlost i sadašnjost, kršćanstvo i islam, ono autobiografsko i ono izmišljeno. Autor se imenom liječnice Zore, u koju se Krsto zaljubio, poigrao tako što je u osamnaestome poglavlju Krsto Brodnjak snen pomiješao prirodnu pojavu zore, stihove kojima je Gundulić opisuje i ulazak liječnice. Ta tamna sjena imala je neke veze sa zorom, ako nije bila i sama zora, jer i ona je imala ključeve od zlata, i ona je činila isto što i ona zora vani. Ona je nečim sjajnim, bljeskavim i metalnim pokušavala razvezati vrpce na fasciklu s rukopisom, na plavom, jutarnjem fasciklu u kojem je počivalo nešto žuto, zacijelo sunce. I ta je zora pokušavala razvezati fascikl, nastojala pustiti van to sunce što je ondje bilo zatočeno, da izađe — ili da uđe — kroz koraljna vrata, kroz vrata krvi što su čekala ondje na krevetu, ili vani, na istočnom nebu, ili u srcu Krste Brodnjaka. Njegovo je srce imalo u sebi koraljna vrata, ono mu je slalo neke signale i on je u ritmu tih signala sad već i disao, a onda je počeo i govoriti. Nije mislio što govori, njegova omiljena igra traženja stihova koji odgovaraju situaciji odvijala se i sama, u polusnu. Govorio je: ‘Eto Zora ključmi od zlata vedri otvorit istok ide, proz korajna neka vrata nadvor žarko sunce iziđe’. Ovaj primjer izvrsno prikazuje Krstin karakter jer on često povezuje književnost i zbilju, ali ostaje priseban. Jednom ga prilikom i liječnica nagovara na to da dječaku Irfanu da prah jer se on jako razbolio. Krsto to ne dopušta i ostaje vjeran sebi usred epidemije zdravlja. Mnogi će reći da je Krsto običan i posvemašnje dosadan filolog, rekli bi da je običan čovjek u neobičnoj situaciji, a ja bih se poslužio riječima jednoga velikog pisca i odgovorio: Jer ne samo što čudak ‘nije uvijek’ poseban slučaj i iznimka, nego se, naprotiv, može dogoditi da upravo on nosi u sebi srž cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba, kanda na neko vrijeme, tko zna zašto, otkinuo snažan vjetar od te iste srži… (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi).