U sklopu programa „Knjige pod stablima“, koji su Dubrovačke knjižnice održale u Cavtatu, večer je bila posvećena susretu s piscem Mirom Morovićem te predstavljanju njegova romana „Otok“, objavljenog u izdanju Naklade Fragment. U razgovoru s knjižničarkom Ogranka Cavtat Lucijanom Mihaljek, Morović, po struci diplomirani pravnik, glazbenik i izvanredni student bibliotekarstva, publici je govorio o svom književnom putu, procesu pisanja, kriminalističkom žanru, oblikovanju likova te o tome kako je nastao njegov novi roman.
Autor je istaknuo da je u književni svijet ušao gotovo slučajno. Čitanje stripova i interes za kriminalistički žanr, koji ga je pratio još od djetinjstva, postupno su ga potaknuli da se i sam okuša u pisanju. Njegov prvi roman „Djeca slijepoga kovača“ kriminalistički je triler, nakon kojega je uslijedio „Voštani princ“, svojevrsni nastavak. U razgovoru se posebno govorilo o romanu „Otok“ koji kombinira elemente kriminalističkog i psihološkog trilera i njegovu hrvatskom otočnom ambijentu. Za razliku od prva dva romana, čija je radnja smještena na američkom području, Morović je u novom romanu odlučio radnju približiti prostoru koji poznaje.
Hrvatsku smatra iznimno zanimljivim prostorom za kriminalističku i žanrovsku književnost. Posebno je istaknuo potencijal različitih hrvatskih krajeva, od Dalmatinske zagore do Slavonije i Like, koji, prema njegovu mišljenju, pružaju brojne mogućnosti za razvoj napetih, mračnih i intrigantnih priča. „Kad malo pogledaš, žanrovska književnost ovdje ima puno prostora. Kad bismo joj dali malo više prilike, itekako bi mogla funkcionirati“, istaknuo je Morović.
Govoreći o položaju domaće književnosti, osvrnuo se i na čestu podjelu na „domaće“ i „svjetsko“. Recenzije koje njegov roman opisuju kao djelo „svjetske razine“ smatra komplimentom, ali smatra da takav opis jednako tako otvara pitanje zašto se domaća književnost uopće promatra kao nešto odvojeno od svjetske književnosti. „Ako nešto odavde ode u svijet, to je i dalje dio svijeta“, kazao je, dodajući da je riječ dijelom i o terminologiji i načinu na koji sami promatramo vlastitu književnost.
Morović smatra da postoji određeni porast interesa za domaću književnost, uključujući žanrovsku prozu. Ipak, kao veći problem vidi općenito mali broj čitatelja, dok se unutar te publike pojavljuju i različite predrasude prema domaćim autorima. Žanrovska književnost, smatra, dugo je bila nedovoljno vrednovana, iako primjeri skandinavske i drugih književnosti pokazuju da kriminalistički roman može postići velik uspjeh i izvan granica zemlje u kojoj je nastao.
Posebnu pažnju Morović je posvetio oblikovanju likova. Istaknuo je kako ne voli strogu podjelu na pozitivce i negativce, nego nastoji stvarati likove koji se nalaze u svojevrsnoj „sivoj zoni“. „Ne volim pozitivce i ne volim negativce“, kazao je Morović, naglašavajući da su mu zanimljiviji likovi koji se suočavaju s unutarnjim borbama, etičkim i moralnim pitanjima te vlastitim slabostima. Upravo zbog toga „Otok“ nije, prema njegovim riječima, samo klasični kriminalistički roman. Iza naizgled jednostavnije kriminalističke priče nalazi se psihološki sloj koji otvara pitanja dobra i zla, morala, odgovornosti i načina na koji procjenjujemo postupke drugih ljudi. Autor je želio izbjeći klasičnu strukturu u kojoj junak na kraju sve spašava. Umjesto toga, njegovi se likovi nalaze u situacijama u kojima nema jednostavnih odgovora.
Govoreći o društvenim temama, Morović je istaknuo da ih u kriminalističkom romanu nije moguće u potpunosti izbjeći. Zločin gotovo uvijek otvara pitanja koja pripadaju široj društvenoj sferi, pa se u njegovim romanima pojavljuju teme poput korupcije, institucija koje ne funkcioniraju, mizoginije te različitih moralnih dilema. Ipak, naglašava da mu društvene teme nikad nisu važnije od same priče, pojašnjavajući da društvene teme u njegovim romanima proizlaze iz same priče, a ne obrnuto.
U procesu pisanja posebno mu je važno osmisliti rasplet. Kako je otkrio publici, često razmišlja o završetku prije nego što započne pisati roman. Nakon toga slijedi zahtjevan posao povezivanja svih dijelova priče kako bi se izbjegle nelogičnosti u ponašanju likova i kako bi rasplet djelovao uvjerljivo. Inspiracija mu, kaže, često dolazi navečer, prije spavanja, tijekom noći ili rano ujutro. Ideju nastoji zapamtiti, a zatim je sljedećeg dana zapisuje. Zanimljivo je da ne piše kod kuće – najčešće piše u kafićima, uz kavu ili piće.
Na pitanje što bi poručio onima koji razmišljaju o pisanju, Morović je govorio i o vlastitom iskustvu. Prisjetio se da mu hrvatski jezik u osnovnoj školi nije bio najjača strana, a u srednjoj školi također nije imao osobit uspjeh u pisanju. Nije se smatrao osobito nadarenim za pisanje niti je od djetinjstva planirao postati pisac. Svoje je pisanje, kaže, zapravo počeo ozbiljnije razvijati tek oko 23. godine, velikim dijelom zahvaljujući čitanju.
Njegova poruka onima koji žele pisati nije da moraju biti odlični učenici ili od početka vjerovati da imaju talent. Važnima smatra upornost, samokritičnost i spremnost na sumnju u vlastite mogućnosti. Prvi korak, prema njegovu iskustvu, jest jednostavno pokušati.
Morović već razmišlja i o novim projektima. U planu je četvrti roman, a trenutačno radi i na novoj slikovnici.
Susret s Mirom Morovićem u Cavtatu tako je otvorio više tema od same promocije romana „Otok“ – od pitanja što domaću književnost čini „svjetskom“, preko mogućnosti koje hrvatski prostor pruža kriminalističkom žanru, do složenih moralnih pitanja koja se nalaze u pozadini njegovih priča.