U ugodnom ambijentu parka kraj Kioska Dubrovnik u Gružu, u sklopu manifestacije „Knjige pod stablima”, održan je književni susret s jednim od najistaknutijih suvremenih glasova regionalne književne scene – Alminom Kaplanom, koji je razgrnuo slojeve svojega stvaralačkog procesa, ali i ponudio dubok uvid u tematske okvire koji pokreću njegovu književnost – zavičaj, obiteljska memorija, poslijeratno iskustvo, svakodnevicu običnih ljudi i neumoljivo proticanje vremena.

 Razgovor je otvoren pitanjem o svakodnevnom pisanju. Iako iskreno priznaje da mu se svakodnevni ritam pisanja promijenio nakon rođenja trećeg djeteta, pisanje je, prema njegovim riječima, dugotrajno promišljanje teme, forme i jezika.

Govoreći o vlastitim knjigama, priznao je da ostaje izrazito samokritičan. Gotovo svako svoje djelo, kaže, poželio bi ponovno napisati jer se s vremenom mijenjaju i čovjek i njegov osjećaj za jezik. Ne radi se pritom o ispravljanju pogrešaka, nego o stalnoj težnji da stil bude precizniji i zreliji. „Mi nismo ista svijest sada i prije deset godina. Utrka sa samim sobom u književnosti ne ostavlja puno prostora za čisto uživanje, osim u onim rijetkim trenucima kasno noću kada povjerujete da ste napisali nešto dobro – sve dok se ujutro ne probudite i ponovno razočarate“, dodao je kroz smijeh.

Govoreći o odnosu poezije i proze, Kaplan je istaknuo kako voli da je ta granica što tanja i propusnija. Citirajući poznatu misao Amosa Oza – da je pjesma ljubav za jednu večer, kratka priča ljubavnik, a roman brak – naglasio je da roman traži posebnu disciplinu i dugotrajan rad u istom dahu, što može trajati mjesecima ili godinama, ali da priželjkuje povratak pjesničkoj formi.

Osvrnuvši se na svoje dosadašnje romane „Trganje”, „Meho” i „Šušanj”, Kaplan je detaljno pojasnio profil svojih likova – od predratnog djetinjstva i polaska u školu, preko poslijeratne svakodnevice, do lirskih prikaza prvog povratka običnih ljudi koji tragaju za narušenim identitetima nakon što ih je rat izmjestio iz njihovih života.

„Nemam ambiciju educirati, docirati niti pisati mudre tekstove. Meni treba čitatelj kao subesjednik, netko tko će sa mnom razgovarati i komunicirati na određenu temu“, objasnio je.

Kaplan, koji je na početku ratnih zbivanja devedesetih imao svega sedam ili osam godina, primjećuje kako generacije sudionika danas shvaćaju da ta priča s vremenom gubi intenzitet kod mlađih naraštaja, iako je za njih ostala „najveća i najtraumatičnija priča“.

„Zanimalo me kako objasniti osjećaj kada te netko iščupa iz tvog vremena, prođe rat i ponovno te vrati na isto mjesto – ali tlo se promijenilo, sve se promijenilo i ti se više ne možeš 'primiti' niti nastaviti stari život. U našim je religijama raj pozicioniran u prošlosti; mi se neprekidno osvrćemo unazad misleći da ćemo tamo doživjeti raj, umjesto da je on usmjeren prema budućnosti. Mir prije rata doživljavamo kao utopiju i ne mirimo se s time da je to vrijeme prošlo. Kroz književnost samo pokušavam doprinijeti tome da se taj svijet sam sebi objasnim“, zaključio je Kaplan.

Kroz ilustrativnu anegdotu o rođaku koji se nakon godina provedenih u Americi vratio u selo vjerujući da će otvoriti trgovinu i živjeti kao prije rata, Kaplan je ukazao na duboku tragediju ovdašnjeg čovjeka koji gaji iluziju da ga predratno vrijeme još uvijek negdje čeka:

„Mi se tog vremena moramo odreći da bismo normalno funkcionirali i nastavili dalje. To je naša dužnost zbog djece. Rat je u formalnom smislu prestao, prestalo je pucati, ali ti su ljudi nastavili ozbiljno patiti. Što bih pisao o ratu kada zapravo i dalje živimo neku vrstu rata koji nije služben, ali je itekako prisutan? Govorim to iz perspektive djeteta koje je odraslo uz ljude s teškim, neliječenim PTSP-om. Ti su ljudi radili svoje svakodnevne poslove, ali mi smo živjeli u užasnom svijetu nepredvidivih i burnih reakcija. Budući da je PTSP posljedica nesvakidašnje traume, a ostao je neprepoznat i neliječen, izravno se prenio na obitelj. Tako danas imamo čitave generacije mladih ljudi koji imaju simptome PTSP-a, a u ratu uopće nisu sudjelovali.”

Posebno upečatljiv dio razgovora bio je posvećen najnovijem romanu „Mali otac” (Fraktura, 2026.),  autofikcijskom djelu u kojem se autor bavi motivom suzdržanog, hercegovačkog oca – onog nalik liku iz Šimićeve pjesme „Smrt”, koji čitavo poslijepodne bulji u jednu točku i ne pokazuje emocije. Povod i inspiracija za knjigu djelomično su proizašli iz obiteljskih pisama slanih preko Crvenog križa tijekom 2001. i 2002. godine, koje je autor prikupljao i digitalizirao:

„To su bila pisma koja su muškarci iz moje obitelji slali dok su bili zatočeni u logorima. Ti isti ljudi, koje sam pamtio kao potpuno zatvorene i suzdržane, u trenucima kada im je život bio ugrožen pisali su svojoj djeci i suprugama pisma u kojima su se emotivno potpuno rastavljali. Međutim, nakon povratka iz logora ponovno su se zaključali i vratili u svoje stare, emocionalno suzdržane uloge. Mnogi su ljudi na našim prostorima emotivno zakinuti i falični upravo zbog nedostatnosti tog odnosa. Posljedice su ogromne: zakinuti smo u psihofizičkom razvoju i o tome ne smijemo šutjeti niti to pretvarati u tabu, o tome treba pisati.”

Kao protutežu teškim društvenim temama, Kaplan je publici otkrio i svoju sjetnu stranu. Podijelio je želju da napiše i objavi „knjigu-album“ kratkih zapisa o odrastanju potkraj 1980-ih godina – vremenu prije tehnološkog šoka kada je subotom ujutro bilo dovoljno uzeti krišku kruha s namazom, obuti tenisice i otići dovoljno daleko da te roditelji ne mogu dozvati i tada bi se otvorio čitav dan pun čuda. Osvrćući se na izraz Georgija Gospodinova, Kaplan je naglasio da bi takva knjiga trebala poslužiti kao svojevrsno „vremensko sklonište”, dodajući kako pisanje ima puni smisao ako makar jednom čitatelju ponudi takvo utočište i probudi sjećanja.

Također, najavljen je i rad na filmskoj adaptaciji romana „Šušanj” u suradnji s redateljem Pjerom Žalicom. Iako smještena u tešku kulisu poslijeratnog povratka u selo opasano minskim poljima, autor ističe da je u svojoj suštini to dirljiva ljubavna priča, priznavši da s nestrpljenjem i strepnjom čeka trenutak kada će likovi koje je godinama nosio u sebi dobiti glas i lice na filmskom platnu.

U duhu otvorenosti koja karakterizira njegove završetke romana – poput onog iz „Malog oca” u kojem likovi jednostavno čekaju dok prvi komarci lete oko njih – Kaplan je ponudio svoju poetiku završetka:

„Ne doživljavam priču tako da sve mora biti razriješeno. Priču čine ritam i stil. Nije presudno rasplesti sve nedoumice u tekstu; bitno je stilom i ritmom dovesti jezik do vrhunca napetosti i zatim pustiti da ta napetost splasne. Priča je samo jedna od tisuću sličnih priča, a čitatelja zapravo uzbuđuje sama čarolija jezika – u njoj se nalazi pravi rasplet.“

Na samom kraju književnog susreta, moderatorica susreta i knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Nikolina Njirić je zahvalila gostu na ugodnom razgovoru, izrazivši nestrpljenje pred svakim budućim Kaplanovim rukopisom – bilo da je riječ o prozi, poeziji ili najavljenoj zbirci.