Živimo u vremenu pomalo sladunjavih bajki, u vremenu u kojem kao da svi moramo biti sretni, zadovoljni i uspješni, kao da u svakom trenutku života moramo „zabiti gol“. Belgijski psihijatar Dirk De Wachter takvu suvremenu opsjednutost obvezom sreće naziva svojevrsnim „terorom sreće“, dok Pascal Bruckner govori o dužnosti da budemo sretni, o pritisku koji pravo na sreću pretvara u obvezu trajne euforije. Kada toga nema, kada stvari ne idu prema planu i kada nas život iznenadi nevoljama, vrlo brzo postajemo nezadovoljni, tužni, ponekad i očajni. Međutim, takvih trenutaka ima mnogo jer život, koliko god mi pokušavali pobjeći od te činjenice, nije holivudska sladunjava priča. Život je vrlo često borba, a nerijetko i patnja.
Uostalom, svakodnevno tome svjedočimo: ratovima na različitim stranama svijeta, bolestima, gladi, prometnim nesrećama, prirodnim katastrofama i požarima. Dovoljno je pogledati oko sebe i shvatiti koliko je čovjekov život krhak i kako se ono što nam se danas čini sigurnim i trajnim može promijeniti u jednom trenutku. Kod nas smo ovih dana ponovno gledali slike razorne vatrene stihije i još jednom osjetili koliko su priroda, sudbina i ljudska nemoć ponekad jači od naših planova.
Zygmunt Bauman, jedan od najvažnijih sociologa našega vremena, upozoravao je na paradoks modernog čovjeka koji želi život lišen nesigurnosti, neugodnosti i briga. Međutim, sreća nije život bez problema; možda se istinska sreća upravo sastoji u tome da se čovjek suoči s teškoćama, prihvati da one postoje i pokuša ih savladati. Činimo gotovo sve da bismo ih izbjegli ili barem privremeno anestezirali. Ponekad je to najbanalniji odlazak u trgovački centar i kupovanje onoga što nam treba, ali još više onoga što nam uopće ne treba, da bismo na trenutak osjetili zadovoljstvo. Kada taj osjećaj prođe, tražimo nešto novo. Drugi bijeg traže u alkoholu, drogama ili različitim sredstvima kojima pokušavaju utišati nezadovoljstvo, tjeskobu i prazninu.
Stvorili smo društvo u kojem se čovjeku neprestano govori da mora biti zadovoljan, uspješan, lijep, mlad i sretan, a možda smo pritom postali manje sposobni prihvatiti jednostavnu činjenicu da su tuga, gubitak, neuspjeh i patnja također sastavni dijelovi ljudskoga života. Znam, uvod u moju ovotjednu preporuku za čitanje pomalo se odužio, ali za to postoji razlog. Ako nemate dobar želudac za teške knjige i ako od književnosti očekujete da vas razveseli i potvrdi vam da će na kraju sve biti dobro, onda knjigu koju ću preporučiti možda nemojte ni uzimati u ruke. S druge strane, možda biste je baš zato trebali uzeti.
Naime, postoji neobičan paradoks; nakon što pročitate knjigu koja govori o ljudima kojima je oduzeto gotovo sve – sloboda, obitelj, dom, dostojanstvo, a ponekad i sam život – počnete drukčije gledati vlastite probleme. Knjiga o kojoj govorim je „Sve teče…“ Vasilija Grossmana (1905. – 1964.), sovjetskog književnika i ratnog dopisnika koji je tijekom Drugoga svjetskog rata svjedočio nekim od najstrašnijih događaja europske povijesti. Grossmanovo iskustvo rata, nacističkih zločina, staljinizma i sovjetskog sustava presudno je oblikovalo njegova djela, a „Sve teče…“ jedno je od njegovih posljednjih i najpotresnijih književnih svjedočanstava.
O Grossmanovu životu i toj knjizi danas se može pronaći mnoštvo podataka. Ovdje ne želim pisati klasičnu književnu kritiku, nego nekoliko vlastitih reminiscencija nakon čitanja. Toga, barem do trenutka kada ovo objavim, nema na internetu; a kada objavim, možda već postane i viralno. Priznajem da se pomalo ježim od umjetne inteligencije koja nezaustavljivo ulazi u sve pore našega života, ali o tome nekom drugom prilikom. Vratimo se Grossmanu.
Glavni junak knjige, Ivan Grigorjevič, nakon gotovo trideset godina provedenih u staljinističkim logorima izlazi na slobodu. Međutim, kakva je to sloboda? Vraća se u svijet koji više nije njegov: nema doma kakav je poznavao, ljudi koje je volio nestali su ili su nastavili živjeti bez njega, prijatelji su ostarjeli, neki su se prilagodili režimu, a neki su možda šutjeli dok je on nestajao. Društvo je u međuvremenu naučilo preživljavati kompromisom, strahom i šutnjom. Upravo povratakom jednoga čovjeka iz Gulaga Grossman otvara pitanje koje je puno veće od sudbine jednoga zatvorenika: što totalitarizam učini čovjeku i što od čovjeka ostane nakon što mu sustav pokuša oduzeti sve?
„Sve teče…“ zato nije samo roman u uobičajenom smislu riječi. To je istodobno roman, esej, povijesna optužnica i filozofska rasprava o slobodi. Grossman piše o užasima Gulaga, čistkama, denuncijacijama, strahu i ljudima koji su preko noći nestajali, ali i o strašnoj gladi koja je početkom tridesetih godina pogodila Ukrajinu u vrijeme nasilne kolektivizacije. Ti su dijelovi među najpotresnijim stranicama knjige jer čitatelja prisiljavaju da se zapita što je zapravo čovjek, koliko dobra može biti u njemu, ali i koliko zla.
Čitajući Grossmana, pada na pamet ona često korištena usporedba kada za nekoga tko je učinio nešto strašno kažemo da se ponašao „kao životinja“. Takva usporedba, zapravo, vrijeđa životinju. Životinja ubija iz gladi, straha ili nagona; čovjek je sposoban stvoriti ured, formular, pravilnik, željeznički vozni red, logor i čitavu administraciju čija je svrha uništiti drugoga čovjeka. Upravo se tu nameće poveznica sa Zygmuntom Baumanom i njegovom poznatom knjigom „Modernost i holokaust“ u kojoj pokazuje da holokaust ne treba razumjeti samo kao privremeno ludilo ili povratak barbarstvu, nego i kao događaj koji je bio moguć zahvaljujući modernoj birokraciji, racionalizaciji, podjeli rada i tehnološkoj učinkovitosti.
Grossman nas tjera da slična pitanja postavimo i pred sovjetskim iskustvom. Na jednoj strani Europe imali smo crni, rasni teror nacizma, a na drugoj crveni, klasni teror staljinizma. Povijest, naravno, treba proučavati pažljivo i ne svoditi različite totalitarne sustave na jednostavne jednadžbe, ali iskustvo pojedinca koji završava iza bodljikave žice zato što pripada „pogrešnoj“ skupini, ima „pogrešno“ podrijetlo, misli na „pogrešan“ način ili ga je netko jednostavno prokazao pokazuje zastrašujuću srodnost mehanizama totalitarne vlasti. U sovjetskim progonima stradavali su seljaci, radnici, intelektualci, pripadnici različitih naroda i skupina, članovi Partije i protivnici Partije, a među njima i bezbrojni ljudi koji nikada nisu ni razumjeli zašto su uhićeni i za što su krivi.
Ako uz Grossmanovu knjigu „Sve teče…“ pročitate i „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina, knjigu koja je pred svijet iznijela golemo svjedočanstvo o sustavu sovjetskih logora, tada jasnije shvatite što znači povijesno sjećanje. Ono nije samo popis datuma, spomenika i godišnjica, nego iskustvo koje narodima ostaje u kolektivnom pamćenju i utječe na način na koji gledaju sadašnjost. Zato se i današnji rat u Ukrajini, kao i ubrzano jačanje obrane Poljske i baltičkih država, ne mogu razumjeti samo kroz broj tenkova, projektila i vojnika. Treba razumjeti i strah da se ne ponovi ono što se tim narodima u različitim oblicima već događalo: gubitak državnosti, okupacije, deportacije, prisilna sovjetizacija i desetljeća života pod vlašću Moskve. Povijesno sjećanje ne opravdava svaku političku odluku, ali objašnjava zašto se prijetnje na istoku Europe doživljavaju drukčije nego u zemljama koje takvo iskustvo nemaju.
Imao sam priliku posjetiti Poljsku i približiti se ruskoj eksklavi Kalinjingradu, prostoru koji je prije završetka Drugoga svjetskog rata bio njemački Königsberg. Za mene taj grad nije bio zanimljiv samo zbog današnje geopolitike nego i zbog jednoga od najvećih filozofa u povijesti, Immanuela Kanta, koji se ondje rodio 1724. godine i uz Königsberg vezao gotovo čitav svoj život i rad. Želio sam posjetiti njegov grob uz katedralu u današnjem Kalinjingradu, ali to više nije bilo jednostavno ni moguće: rat u Ukrajini već je bjesnio, granice i odnosi bili su drukčiji, a prostor koji je nekoć za mene prvenstveno predstavljao mjesto Kantove filozofije odjednom je postao i simbol nove europske nesigurnosti.
Upravo se na tom mjestu, barem meni, Grossman, Solženjicin, Bauman i Kant neobično susreću. Čitajući Grossmana i Solženjicina razumijemo što se dogodilo kada je država čovjeka pretvorila u broj i neprijatelja, a čitajući Baumana razumijemo da zlo ne mora doći samo u obliku razularene gomile i primitivnog nasilja. Ono može biti racionalno, uredno, administrativno i tehnološki savršeno organizirano. Čovjek može sjediti za stolom, potpisivati dokumente, pratiti propise i istodobno sudjelovati u sustavu koji drugima oduzima slobodu, dostojanstvo i život. U tome je Baumanova teza o modernosti zla toliko uznemirujuća: civiliziranost i tehnološki napredak sami po sebi nisu jamstvo moralnosti.
Kada tu misao prenesemo u naše vrijeme, postaje još neugodnije. Danas je tehnologija neusporedivo moćnija nego u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća: imamo umjetnu inteligenciju, masovni digitalni nadzor, dronove, precizno navođeno oružje, goleme baze podataka, sustave za prepoznavanje lica i mogućnost da se informacije, propaganda i naredbe šire gotovo trenutačno. Tehnološka sposobnost čovječanstva narasla je nevjerojatno brzo, ali nije sigurno da su ljudska mudrost, empatija i moralna odgovornost rasle istom brzinom. Zato nakon Grossmana i Baumana postajemo svjesni da ono što se dogodilo nije tek mračna epizoda zatvorena u prošlosti; u drukčijim okolnostima i s drukčijim sredstvima, zlo organizirano kroz sustav moguće je i danas, a zbog tehnološke moći njegove bi posljedice mogle biti još veće.
Možda je upravo to jedan od najstrašnijih dijelova Grossmanove knjige. Čovjek se nekako može boriti protiv neprijatelja kojega vidi, ali kako se boriti protiv sustava u kojem krivnja više nema veze s onim što ste učinili? Ipak, „Sve teče…“ ne bih nazvao samo depresivnom knjigom. Ona je potresna i mračna knjiga o patnji, ali je istodobno velika knjiga o slobodi i ljudskom dostojanstvu. Grossmana u konačnici zanima može li čovjek ostati čovjek kada mu sustav pokuša oduzeti sve. Njegov odgovor, koliko ga ja razumijem, nije potpuno pesimističan: čovjeku se može oduzeti imovina, može ga se zatvoriti, može mu se oduzeti položaj, ime, dom, pa čak i život, ali sve dok postoji čovjekova težnja za slobodom, totalitarizam nije potpuno pobijedio.
Zato bi bilo pomalo banalno reći: pročitajte ovu knjigu da biste se osjećali bolje. Ipak, postoji nešto istinito u tome da nakon nje vlastite probleme vidimo u drukčijoj perspektivi. Ako živite životom prosječnog čovjeka koji katkad teško sastavlja kraj s krajem, ima račune, probleme, bolesti, obiteljske brige, razočaranja i strahove, Grossman vam neće reći da su ti problemi nevažni. Međutim, podsjetit će vas koliko su dragocjene stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo: mogućnost da ujutro ustanete i odete kamo želite, da kažete što mislite, pročitate knjigu koju želite, kritizirate vlast, ne slažete se, glasate, pogriješite i da vas zbog izgovorene rečenice nitko usred noći ne odvede iz vlastite kuće.
Mi, koji takvu slobodu imamo, često uopće ne razumijemo koliko je ona velika. Zato iz Grossmanove knjige ne treba izvući zaključak da moramo biti zadovoljni svime samo zato što je nekada bilo mnogo gore. Naprotiv, sloboda koju smo naslijedili obvezuje nas da budemo kritični, da govorimo protiv nepravde, da ne šutimo pred zloupotrebom moći i da se suprotstavimo svakom pokušaju da se čovjeka pretvori samo u broj, pripadnika klase, rase, stranke, nacije ili bilo koje druge kategorije. Međutim, treba kritizirati odgovorno, jasno i argumentirano, ne iz mržnje prema društvu u kojem živimo, nego upravo zato što nam je do njega stalo.
Možda je to ono što mi je nakon Grossmana ostalo najviše u mislima: sloboda nije stanje koje jednom osvojimo i zauvijek posjedujemo, nego nešto što svaka generacija mora iznova naučiti čuvati, a povijesno sjećanje jedan je od načina na koji razumijemo zašto je moramo čuvati. Vasilij Grossman, nakon svega što je vidio, proživio i zapisao, dobro je znao koliko ona vrijedi. Zato preporučujem knjigu „Sve teče…“, a odmah uz nju i Solženjicinov „Arhipelag Gulag“. Te vas knjige neće razveseliti na jednostavan način niti će vam ponuditi utješnu bajku, ali možda će vam pomoći da jasnije vidite svijet u kojem živite, čovjeka kakav je, zlo koje se može organizirati i slobodu koju tako često uzimamo zdravo za gotovo. Ponekad je to od dobre knjige i više nego dovoljno.
v