Zašto pišem o knjigama? Svakako ne zato da mi se ime negdje zabilježi ili zapamti. Pišem jer ponekad poželim podijeliti svoja razmišljanja o pročitanome. Volim i sam ponešto napisati, premda priznajem da sam u tome pomalo lijen. Međutim, kada neku knjigu zavolim, ne mogu je jednostavno vratiti na policu i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Poželim drugome prenijeti barem dio onoga što sam u njoj pronašao, možda mu je i preporučiti. U tome, naravno, postoji rizik. Ukusi su različiti. Knjiga koja je mene zaokupila nekome drugome može biti zamorna ili odbojna. Ako ga navedem da je pročita, a ona mu se ne svidi, moja preporuka postaje kontraproduktivna. Ipak, bez takva rizika teško je s drugima podijeliti vlastitu zaljubljenost u književnost.

Roman Uništiti Michela Houellebecqa čitao sam poprilično dugo. Ne zato što je naročito težak za čitanje, nego zato što sam uživao u njemu i nisam žurio do posljednje stranice. Htio sam da taj osjećaj potraje. Odmah valja reći: knjiga je teška i turobna. Govori o bolesti, starosti, raspadu odnosa i smrti. Istodobno je jasna u onome što postupno otkriva — koliko je ljubav važna i koliko je toga što danas mori zapadni svijet povezano s njezinim nedostatkom. Roman počinje gotovo kao politički triler. Francuska se približava predsjedničkim izborima, pojavljuju se zagonetne snimke i teroristički napadi, a ljudi na vrhu države pokušavaju razumjeti tko stoji iza njih. Glavni junak Paul Raison visoki je državni službenik, čovjek razuma, reda i političkih mehanizama. Sposoban je razmrsiti složene probleme, ali mnogo teže uspijeva razumjeti vlastiti život. Njegov brak s Prudence gotovo je zamro, obiteljski su odnosi opterećeni šutnjom, a on sam živi kao da je posao dovoljan odgovor na sve. Kako roman odmiče, politička zagonetka više nije ono što nas najviše zanima. U središte dolaze Paulov otac, njegova obitelj, odnos sa suprugom i krhkost njegova vlastitog tijela. Houellebecq kao da nas postupno odvodi od velikih pitanja kojima se bave država i mediji prema pitanjima koja nas čekaju u bolničkoj sobi ili za obiteljskim stolom. Što ostaje od čovjeka kada izgubi samostalnost? Koliko vrijedi nečiji život kada više ne može raditi, odlučivati ni biti koristan? I tko će ostati uz njega?

Naslov Uništiti odnosi se, dakle, na mnogo više od nasilja kojim roman započinje. Uništava se naše uvjerenje da imamo nadzor nad vlastitim životom. Propada tijelo, slabe veze među ljudima, nestaje sigurnost koju smo gradili godinama. Međutim, možda je najopasnije ono uništenje koje se događa gotovo neprimjetno: kada prestanemo u drugome vidjeti osobu i počnemo ga procjenjivati prema njegovoj snazi, mladosti ili korisnosti. Zato me posebno zaustavio odlomak u kojem se govori o starosti i eutanaziji. Jedan lik iznosi neugodnu tvrdnju da se iza našega odnosa prema eutanaziji ponekad skriva činjenica da više ne podnosimo stare ljude. Smještamo ih daleko od svakodnevnog pogleda jer nas podsjećaju na nemoć, propadanje i smrt — na ono što čeka i nas. To je provokativna misao i ne treba je prihvatiti kao objašnjenje svakoga pojedinačnog slučaja. Patnja bolesnika, njegova volja i granice liječenja stvarna su i ozbiljna pitanja. Houellebecq nas tjera da se zapitamo govorimo li uvijek samo iz suosjećanja ili ponekad i iz vlastita straha od slabosti i obveze da se za nekoga dugo brinemo. Još je zanimljivija misao da suvremeni svijet više cijeni ono što bi se tek moglo dogoditi nego ono što se već dogodilo. Dijete promatramo kao otvorenu mogućnost; pred njim je dug život i mnoštvo putova. Star čovjek iza sebe ima život koji je već oblikovan: djela, žrtve, pogreške, ljubavi i uspomene. Naravno da dijete zaslužuje svu našu brigu. Međutim, zašto bi njegova budućnost umanjila vrijednost života starijega čovjeka? Zar godine u kojima je netko radio, stvarao, volio i pomagao drugima prestaju vrijediti čim oslabi njegovo tijelo?

Tu roman zadire u pitanje nihilizma. Nihilizam nije samo učen izraz za uvjerenje da ništa nema smisla. Može se skrivati u običnom načinu života: u odnosima koji traju dok su nam ugodni, u poštovanju koje dajemo čovjeku dok ima položaj, u divljenju tijelu dok je mlado, u ravnodušnosti prema onome što je staro ili bolesno. Ako sve ima vrijednost samo dok je korisno, tada je ljudsko dostojanstvo vrlo nesigurno. Svatko će od nas prije ili poslije doći u trenutak kada drugima više neće moći pružiti ono što je nekoć mogao. Houellebecq ne nudi utješnu sliku svijeta. U njegovu romanu institucije postoje, država radi, medicina liječi koliko može, ali ništa od toga samo po sebi ne može zamijeniti osobnu prisutnost. Čovjek može biti uredno zbrinut i ipak osjećati da je napušten. Možda je upravo to jedna od najbolnijih istina knjige: ne može se svaka ljudska potreba riješiti pravilnikom, postupkom ili stručnom uslugom. Postoje trenuci u kojima nam treba netko tko je uz nas zato što nas voli.

Zato je odnos Paula i Prudence toliko važan. Njihov brak u početku djeluje kao nešto što se već raspalo, premda još formalno traje. Ipak, među njima se postupno obnavlja bliskost. To se događa upravo onda kada nestaje vanjska sigurnost i kada ljubav više ne može biti samo ugodan dodatak životu. Ona postaje odluka da se ostane uz drugoga i u njegovoj slabosti. Tjelesna bliskost u romanu tada više nije pitanje poželjnosti ili moći, nego način da se kaže: tu sam, neću te ostaviti. U toj je nježnosti Houellebecq drukčiji od pisca kojega mnogi poznaju po cinizmu i oštrim prikazima suvremenoga društva. Ni tu ne postaje optimist. Ljubav ne zaustavlja bolest, ne vraća izgubljene godine i ne ukida smrt. Međutim, može spriječiti da čovjek, dok prolazi sve to, ostane potpuno sam. Može životu dati smisao koji nije povezan s uspjehom, zdravljem ili društvenim položajem. U pozadini romana osjećam i pitanje vjere. Houellebecq ne piše kao netko tko zna siguran odgovor o Bogu i vječnosti. Prije mi se čini da piše kao čovjek koji vidi koliko je teško živjeti bez tih odgovora. Kršćanska misao da svaki čovjek ima dostojanstvo, uključujući staroga, bolesnoga i nemoćnoga, u romanu se ne pojavljuje kao gotova propovijed. Ona je više prisutna kao čežnja: kao pitanje možemo li doista voljeti čovjeka bezuvjetno ako ga naviknemo vrednovati samo prema onome što može učiniti.

Pred bolest i smrt, roman nas vraća jednostavnim pitanjima koja često odgađamo. Jesmo li živjeli ili smo samo obavljali svoje dužnosti? Jesmo li voljeli ljude dok smo imali vremena? Jesmo li ostali uz njih kada više nisu mogli biti jaki? Na ta pitanja ne odgovaraju izborni rezultati, karijera ni ugled. Odgovara način na koji smo se odnosili prema najbližima. Zbog svega toga Uništiti ne bih preporučio nekome tko od knjige očekuje lakoću ili razvedravanje. Ona može uznemiriti, a možda će nekoga i odbiti svojom turobnošću. Međutim, čitatelju koji je spreman zastati pred pitanjima starosti, smrti, obitelji i ljubavi može pružiti mnogo. Meni je pružila razlog da je čitam polako i da, nakon što sam je zatvorio, još neko vrijeme ostanem s njom.

Možda je to naposljetku i razlog zbog kojega o njoj pišem. Ne očekujem da će je svatko zavoljeti kao ja. Htio bih samo podijeliti misao koja mi je nakon čitanja ostala najbliža: čovjek ne može zaustaviti prolaznost, ali može odbiti napustiti drugoga u njegovoj slabosti. U svijetu u kojem se toliko toga može uništiti, ta odluka nije mala stvar.