Ovotjednu preporuku knjižničara "Zrnca knjige od pijeska" donosi Matija Nenadić.

 

Dubrovački libar Marka Uvodića Splićanina

Na dan sv. Vlaha svi Dubrovčani se nikako ka' probudu, i svi oćutu niku 'jubav prama svom svecu i prama Dubrovniku.

Svi su drugovačije malo raspoloženi, ne samo oni u Dubrovniku, vengo i svi oni koji su u joni dan daleko o' Dubrovnika, skupu se zajedno i proslavu oni dan u spominjanju svoga sveca, svoga grada i svoje velike prošlosti, a to je uvik, i u stara doba bilo. Samo ovi u Splitu su ove godine nikako ka' zatajili. (str. 110)

 

I ove, 2022. godine, došao je i prošao oni čudesni dan ki dohodi nami jednom na godište. Fotografije bijelih golubica koje polijeću iz biskupovih ruku, barjaka koji lepršaju na vjetru, festanjula, trombunjera, limene glazbe, dostojanstvene čeljadi, nasmijane i svečano odjevene, kao i one puka u tradicijskim nošnjama dubrovačke okolice, u realnom vremenu prenijeli su svi lokalni portali. Možda već danas, sutra sigurno, zamijenit će ih fotografije nekih običnijih, dnevnopolitičkih, showbiz, sportskih i krim vijesti. Brzo živimo, brzo zaboravljamo, rado iščekujemo nešto lijepo – dogodine, oni dan ki dohodi nami jednom na godište. Dotad, lijepo je prisjetiti se i nekih davnašnjih, prašinom vremena prekrivenih festa.

A prije osamdeset i osam godina, u četvrtak, 1. veljače 1934., splitski književnik i novinar Marko Uvodić parobrodom Petka Dubrovačke plovidbe zaplovio je iz Splita u Dubrovnik, jer je bi višje puti ču' da na dan sv. Vlaha Dubrovčani činidu lipu feštu, pa je ove godine odluči' i iša vidit. Večer prije, u kafi – kako naziva kavanu – ka' da gre u Jamerike, pozdravili su ga slikar Emanuel Vidović, operni pjevač Noe Matošić te svećenik i novinar Vinko Brajević, Dubrovčanima posebno poznat po polemici s Kostom Strajnićem o arhitekturi i očuvanju spomenika u Dubrovniku. Marko Uvodić u Dubrovniku će provesti četiri dana, a svoja zapažanja o Gradu i ljudima pretočit će u opsežni putopisni feljton, koji će u dvadeset i jednom nastavku objaviti u splitskom dnevnom listu Novo doba u svojoj redovitoj rubrici I ovo i ono. U to doba Uvodić je bio jedan od najpopularnijih i najčitanijih dalmatinskih novinara, pa je njegov dubrovački feljton izazvao veliko zanimanje, kako u Dubrovniku tako i drugdje. No vrijeme je učinilo svoje. Festa 1934., njezini festanjuli, barjaktari, trombunaši, Uvodićevi domaćini i sugovornici Melko Stanković, Frano Bizzarro-Ohmučević, Artur i Ivo Saraka, Vito Bassegli-Gozze, Marko i Ivo Rusko, Vaso Birimiša, Šimun de Grazio i drugi, novootvorena Gradska kafana i veljun festanjula zadrijemali su na policama knjižnica i arhiva ušuškani u požutjeli papir novinskih brojeva uvezanih u sveske. Poput Trnoružice probudit će ih Društvo dubrovačkih pisaca i Hrvoje Ivanković, koji će 2017. godine pod uredničkim naslovom „Dubrovački libar Marka Uvodića Splićanina“ prvi put cjelovito i samostalno objaviti ovaj vlasićki putopis splitskog humorista. Obradivši u popratnim bilješkama većinu osoba koje se u tekstu spominju, Hrvoje Ivanković, urednik knjige, davno Splićaninovo sjećanje učinio je današnjem čitatelju bližim, življim i sadržajnijim, a rječnikom manje poznatih riječi i izraza na kraju knjige čitljivijim i jasnijim.

Kako u svojevrsnom predgovoru navodi Ivanković, parafrazirajući književni potpis svog imenjaka Marka Marulića, pridjev Splićanin svom je imenu nadjenuo sam Uvodić još 1919. godine kada je objavio knjigu šala i humoreski Splitska govoregna oliti  libar Marka Uvodića Splićanina. Ali, reći će Uvodić, ja nimam literarnih preteži, ja se ne mećen s Marulićem. Istina, ja san Marko, a i on je Marko, ja san se rodija u Splitu, a i on se rodija u Splitu, pa smo oba Splićanina, ali on je pisa literaturu, a ja san želija samo da pišen medicinu… Uvodić, kao i Marulić, piše splitskom čakavštinom. Njome je, kao medicinom protiv zaborava opisao i svečanosti proslave sv. Vlaha 1934., Grad u kojem ti štorija govori, čuješ je!, ljude koji taj Grad čine, s posebnim zanimanjem za posljednje izdanke drevnih vlasteoskih obitelji, duhom prisutnijih u nekim davno prohujalim stoljećima. A kad Uvodić piše, stječe se dojam ugodnog čakulanja s prijateljem koji se vratio sa zanimljivog putovanja. Tek za ilustraciju, to izgleda ovako:

 

2. vejače

 

U petak izjutra smo ja i gospar Melko došli šetajuć iz Lapada u grad. Oni Dubrovnik zovu: grad.

Put iz Lapada do Gruža, a najskoli oni iz Gruža do Dubrovnika, puno je lip.

Sve samo zelenilo ka' da je pramaliće. Vile lipe, zaokružene zelenilom, lipe, šesne, a ne nikakvi kašuni ka' u nas. Lipi perguli i lođe, a u nas su ka škafetini o' komona.

Sve je deboto starinsko, pa nima vidit armiranog betona.

Šetajuć došli smo na Boninovo, oklen se bacaju doli u more oni koji su nesretni u 'jubavi. Lip je pogled s Boninova, najskoli na desnu di je Gospa od Milosrđa i sv. Vlaho na Gorici, di se gre u prvu nedi'ju poslin sv. Vlaha, a ove godine je trevila baš sutradan po sv. Vlahu nedi'ja, jerbo je sv. Vlaho bi' u subotu.  (str. 71-72)

 

(…)

 

Ove godine su za ovi dan otvorili i novu kafu.

Ova „gradska kafana“ mi se puno svidila.

U Dubrovniku, more se reć, i nij' bilo jedne onako pobo'je kafe, pa je zato općina učinila veliki jedan ririštaur, onod di je prin bila „kafa komunala“, isprin sv. Vlaha, u općinskoj zgradi između Divone i Dvora.

Di ćete lipjega položaja!

Onod di je prin bila ona mala kafa, proširili su je doli lipo do rive, di je oni mali dubrovački porat. Ovi novi dil kafe jema sve nike volte ka' arkade, lipo postav'jene, ništo neobišno, a ne ka' oni kašuni, ka ča su većinon kafe.

Na dnu kafe su dva velika volta, oklen se vidi more i Ploče, a to se vidi i izvanka kad si isprin kafe, kroz kafu.

Ovod su se pod Republikon istizale galije, a Auštrija je bila učinila vojničku pekarnu.

Općina je potrošila pet miljuni u tu grajsku potribu i neće se kajat, vengo joj more bit samo na diku ča je svon gradu dala ništo ča ga more samo uzveličat.

Kad san načelniku Mičiću čestita' na ton radu, reka m' e da su se morali borit kontra nikiman koji su nezadovo'jni, kojiman smeta ako ko ča radi.

- As ti Mande – govorin ja njemu – ja san misli' da mi samo u Splitu  jemamo one koji ne radu ništa, koji sve kritiziraju, koji do podne mrzu cili svit, a od podne i sebe i cili svit. (str. 80-81)

Kako su protekle Kandelora i procesija te kako je bilo na Gorici sv. Vlaha, saznat ćete posudite li „Dubrovački libar Marka Uvodića Splićanina“, a njegovu dostupnost u Dubrovačkim knjižnicama provjerite na poveznici.