Piše: Marjana Leventić

Renata Zlatković, Kao moj brat  (Dubrovnik: Slagalica, 2021.)

Tija je otvorila ovo “specijalno izdanje” Zrnaca uokvireno Mjesecom knjige i usmjereno na hrvanje s knjigama, te objasnila na koje se sve načine možemo baviti ovom “borilačkom” vještinom. Pisci, izdavači, knjižničari, knjižari, prevoditelji, čitatelji, ilustratori, različiti su profili ovih bojovnika. Predložila je nešto staro - nešto novo. Renata je prateći nešto staro - nešto novo izabrala strip kao formu, a ja ću se usmjeriti na nešto baš novo, dugogodišnje “bojovnice” koja se s knjigama okušala u boju na gotovo svim ovim bojištima. Renata Zlatković, psihologinja i pedagoginja, spisateljica, knjižničarka, ilustratorica. Uz sve to kolegica u Dubrovačkim knjižnicama u ogranku Montovjerna (Renata koja piše osvrte na pročitane knjige). Najprije je, pretpostavljam, krenula kao čitateljica. To joj je omogućilo da završi škole i fakultete i postane knjižničarka, a iz prvog boja u ulozi spisateljice izašla je 1998. s objavljenim romanom Kakva frka, čovječe (Znanje, biblioteka “Hit junior”). Izvrsna priča o Renatinom “bojovanju” s knjigama na frontama od pisanja, ilustriranja do pokretanja i rada u Društvu za promicanje knjige i stripa “Slagalica”, lijepo je sročena u jednom prilogu DubrovnikNeta iz lipnja ove godine. Kao što Renata ima običaj u svojim djelima u fusnotama omogućiti čitatelju proširivanje znanja, povodim se za njezinim primjerom i dijelim  link na tekst iz kojega možete saznati što ju  što ju motivira, na koji način piše, što je sve napisala i što tek namjerava: ttps://www.dubrovniknet.hr/renata-zlatkovic-htjela-je-biti-psihijatrica-danas-je-knjizevnica-koja-svojim-djelima-pomaze-djeci-i-mladima-u-prevladavanju-teskih-zivotnih-razdoblja/  

U ovom je tekstu spomenula i skoro izdanje nove knjige koju je pisala iz perspektive mladića s visokofunkcionalnim autizmom (Aspergerov sindrom) i čija tema me zainteresirala, budući da su mi njezine knjige i slikovnice koje se bave problemima s kojima se suočavaju djeca i mladi, posebno drage. Premišljajući koju bih od njezinih knjiga izabrala za ovaj osvrt, bilo mi je pomalo žao što taj novi roman još nije bio dobio korice.  A onda je prije par dana Renata svratila u Knjižnicu i uz još dvije slikovnice i strip donijela i roman Kao moj brat. “Evo, još je vruća iz tiska.” 

Tako “vruću”, pokazala sam je jednom trinaestogodišnjaku. Prolistao je i mislim da su ga privukle ilustracije dinosaura i raznih shema koje upotpunjuju tekst. Uhvatio se čitanja odmah, ostavivši me na čekanju.

Vratio ju je poslije par dana, sa smiješkom i pitao ima li još nešto od iste autorice. Dovoljna preporuka za mene, a poslije čitanja i razlog da za osvrt izaberem baš nju.

Bez odstupanja od norme, napredak nije moguć

                                Frank Zappa

( s početka romana)

Protagonist i pripovjedač romana je Viktor, petnaestogodišnjak visokog kvocijenta inteligencije, bogatog rječnika, interesa usmjerenih na područje znanosti, pogotovo biologije i paleontologije, slabih socijalnih vještina koje marljivo vježba, rigidnog poimanja istinitosti i pravednosti. Vođen je logikom i nedvosmislenošću, te s teškoćom shvaća izraze višestrukog značenja. Predmete, pojave i riječi procesuira jednu po jednu, ako dolaze u gomili, za njega predstavljaju nered i stvaraju mu frustraciju. Frustraciju mu stvara svako odstupanje od norme. Frustracija izaziva niz somatskih reakcija od kojih je jedna povraćanje. Viktor može dobro funkcionirati u dobro složenom, normiranom svijetu, svaka promjena je za njega bolna. Funkcioniranje u svijetu predstavlja teškoću za njega, no i za ljude koji ga okružuju. On smeta jer se ne uklapa, svojom nefleksibilnošću usporava i ometa živote drugih. Njegove potrebe često se kose s uobičajenima, što također može frustrirati okolinu. Zbog toga u školi ima asistenticu koja mu pomaže u praćenju gradiva i komunikaciji s razredom. Budući da njegov način funkcioniranja izlazi iz društveno postavljenih normativa, u društvenoj strukturi, on je u kvadratiću s naljepnicom “dijete s posebnim potrebama” i s medicinskom dijagnozom “Aspregerov sindrom” ili “visokufunkcionalni autizam”. To obilježje doprinosi dobivanju stručne pomoći i upozorava okolinu da ne očekuje od njega standardne odgovore na uobičajene životne situacije. Također, u svakodnevnom životu, ovo obilježje postaje ogledalo svima koji s njim dolaze u doticaj. Znanstvena objašnjenja o različitim načinima funkcioniranja ljudskoga mozga, onima koji su spremni  za rast i napredak daju priliku da prihvate različitost i shvate činjenicu da je normativ samo obilježlje većinskog, a ne i “normalnog” ili dobrog. Kroz lik Valentina, mladića koji je prvi Viktorov prijatelj, Renata prikazuje ovaj proces. On je susrevši se s Viktorom i njegovom dijagnozom, čitao knjige o Aspergerovu sindromu i tražio informacije na Internetu, kako bi lakše ušao u svijet svoga prijatelja i s njim bolje komunicirao. Viktor je za njega bio prilika da proširi granice svojih normativa. I ogledalo njegova karaktera. S druge strane, za likove mladića zlostavljača, koji sebe smatraju najboljima, Viktorova različitost, zbunjenost samo je motiv da iskažu svoju agresivnost, a postavljena dijagnoza lakši način da ga isključe iz svijeta “normalnih” i zbog toga manje vrijednih. 

Kroz odnos roditelja i sestre također je vidljivo kako različitost osobnosti i stupanj zrelosti utječu na pristup dječaku s posebnim potrebama, no i to kako on to percipira. Viktora frustrira sve što ne može imati pod kontrolom, sve što odskače iz rutine. Kašnjenje je za njega na primjer, neprihvatljivo. Majčina kašnjenja ga ljute, no, ipak ga ne frustriraju, što pokazuje da uz trud i vrijeme osoba s ovim sindromom uspijeva prijeći vlastite okvire i prihvatiti neplanirane događaje. S druge strane, sestra zbog njega ne može pozvati prijateljice na “pidžama parti”, jer bi njega mogla frustrirati buka i gužva. Ona je, također dijete i uz sva objašnjenja roditelja, pored Viktora osjeća se uskraćeno za svoj puni život. Upravo sestrin lik i zgodu kad ljuta na brata krši normu, Renata koristi kako bi pred Viktora stavila izazov kojemu ne može odoljeti, istraživački rad koji od njega zahtijeva izlazak iz sigurnosti i niz velikih promjena.

Osobe s posebnim potrebama odstupaju od norme. Usmjerenost na određeno područje kod osoba s Aspergerovim sindromom često se očituje posebnim rezultatima i ponekad baš zbog toga postižu i rezultate koji prelaze norme i vode društvo naprijed. Viktor se dobro snalazi u svijetu znanosti, vjeruje da će biti dobar paleontolog i da će u tom području dati neki važan doprinos. Nazadovanje, stagnacija ili napredak uzrokovani sitnim odlukama događaju se svakodnevno u mikroskopskim pomacima, da ih najčešće ne primjećujemo. Književnost ima mogućnost staviti ih pod povećalo, što se događa upravo u ovom romanu.

Trud koji je autorica uložila u istraživanje Aspergerova sindroma i stavljanje pripovjedača u kožu i um dječaka koji svijet doživljava na način drugačiji od uobičajenoga, daje dodatnu vrijednost ovom romanu. Fascinirala me vještina kojom je izvela da u tekstu Viktor, dok mu se nečim ne da baviti ili je zbunjen, nesiguran, lako nađe poveznicu i raspriča se ili raspiše o dinosaurima ili nekoj drugoj znanstvenoj temi, te tako pobjegne u svoj sigurni, dobro organizirani, poznati svijet. Kao da bi mu dala odmor da tom pričom smiri srce uzbuđeno zbog nepoznate, odnosno za njega opasne situacije.

Nisam baš neki matematičar, ali oni koji jesu, dok budu čitali, neka pokušaju obratiti pažnju na količinu znanstvenoga teksta, možda i izračunaju zastupljenost istoga u cijelom romanu. Vjerujem da isti odgovara količini frustracije koja prati život osobe s Aspergerovim sindromom. 

Citat Franka Zappae “Bez odstupanja od norme, napredak nije moguć”, istaknut na početku, svojevrsna je mjera za sve likove ovoga romana i za samu priču.  Viktorov je odstup najsnažniji obzirom da je norma koja njega drži biološkoga korijena, te je time i njegov napredak gotovo čudesan. Ali ne i nemoguć. To sam osjetila kao najmoćniju nit koja veže priču. Pitanje ostaje bi li njegov napredak bio moguć bez pomoći drugih? Također, bi li Valentinov napredak bio moguć bez Viktorove pomoći? Ili napredak Viktorove sestre? Ili napredak u rješavanju slučaja pljačkanja banke? I kako će napredovati dječaci zlostavljači? 

Netko je rekao da smo mi ljudi poput kamenja, sudaranjem s drugima, brusimo se i imamo priliku postati dijamanti. Ljudi koji se ne uklapaju u normativ, čini mi se da imaju posebnu ulogu u tom brušenju.

Posljednjih dvadeset stranica knjige Kao moj brat, umjesto pogovora, Renata Zlatković, pedagoginja i psihologinja, obogatila je znanstvenim člankom ''O visokofunkcionirajućem autizmu''.

Ilustracije su sastavni dio ovoga romana i pomažu slikovnom predočavanju viđenja svijeta očima osobe iz autističnoga spektra.

Također, ovdje, kao i u ostalim svojim djelima, Renata tekst obogaćuje fusnotama u kojima objašnjava pojmove iz teksta ili ostavlja mogućnost proširivanja znanja čitatelju. 

Knjiga ''Kao moj brat'' uskoro će biti dostupna za posudbu u Narodnoj knjižnici Grad i ograncima.

Marjana LEVENTIĆ