Ovotjedna rubrika ''Zrnca knjige od pijeska'' donosi preporuku knjižničarke Marjane Leventić. 

José Saramago: „Kolebanje smrti“ (VBZ, 2009.)

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času.
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama.

(A. B. Šimić)

(Napomena: glavna protagonistica ovog romana, smrt, izričito traži da se njezino ime piše malim slovom, tako se i potpisuje – smrt)

            Osamljena smrt koja se više i ne sjeća po čijoj zapovijedi obavlja svoj zadatak, poželi pokazati ljudima koji je toliko mrze kako bi to izgledalo da žive zauvijek.  Točno u ponoć prvoga dana nove godine smrt prestaje djelovati. Pouzdana, sigurna smrt, otklonom od svoje biti stvara izvanrednu situaciju u kraljevstvu unutar čijih granica je odlučila sprovesti svoj naum. Čovjekovo neprihvaćanje smrtnosti, želju za što dužim životom i besmrtnošću Saramago je u ovom romanu ogolio „do kostiju“ ili kostura same smrti, protagonistice romana.

U prvom dijelu njezina kolebljivost otkriva bit i strukturu društvenog sistema: on ima sposobnost rekonstrukcije i prilagodljivosti svakoj, pa i ovoj izvanrednoj situaciji jer mu je cilj održavanje svoga postojanja. Upotrijebit će sva moguća sredstva da to i postigne. Samoodrživost sistema izgleda da je nepokolebljivija od smrti.  Smrt je vidjela da je stvorila previše problema ljudima i poslije sedam mjeseci ipak je prekinula nedjelovanje, ali je i tada iz obzira prema ljudima, obećala svoj dolazak najaviti slanjem pisma u ljubičastoj omotnici tjedan dana prije, ostavljajući im tako mogućnost da riješe neke važne stvari i oproste se s najbližima. Smrt je milosrdna, kao da hoće reći sveznajući pripovjedač na kraju prvoga dijela romana.

U drugom ide korak dalje i čitatelja vodi u hladni stan i život same smrti, dozvoljavajući mu da vidi i doživi svijet iz njezine perspektive, čime ona postaje bliža, prihvatljiva, pomalo čudna, ali sve više ljudska. Na isti način, pripovjedač čitatelja zbližava s psom pa čak i kobnom, smrtnom kosom koja pomalo zahrđala stoji naslonjena na zidu sobe.  „Pokušaj ući u tuđe cipele“, kao da govori. „Odstrašen“ od smrti, čitatelj se osposobljava odmaknuti od svojih i čuti njezine egzinstencijalne probleme.

Temom je ovaj roman blizak Saramagovim romanima „Ogled o sljepoći“ i „Sva imena“. Neobična zdravstvena kriza, (ne)učinkovitost društvenog sistema i otvaranje pitanja što nas čini ljudima, kao da su u romanu „Kolebljivost smrti“ obogaćeni novom dimenzijom.  Ovdje humorom i ironijom autor potpuno dekonstruira sustav ideja i na njima izgrađenih ideologija čiji nositelji nerijetko strah od smrti koja je s nama „od najprvog početka“ koriste kao oružje za svoju održivost. Prepoznati se mogu i situacije i likovi  iz navedenih romana, poput na primjer lika gospodina Josea iz romana „Sva imena“ kojega pripovjedač u „Kolebanju smrti“ spominje, ne imenujući ga, nego uspoređujući posao jednog gospodina koji se bavio kartotekom rođenih i umrlih, baš kao što se i smrt bavila sličnim poslom. Gospodin Jose je bio u potrazi za jednom ženom zbog koje je prekinuo svoj ustaljeni, dosadni život činovnika zaposlenog u Matičnom uredu. Pripovjedač je pred smrt postavio sličan izazov. Raspon granica i moći jednog činovnika i smrti neusporediv je, posljedice prihvaćanja izazova, također.

Čitatelj/ica će prepoznati i (ne)prihvatiti svoje izazove.

I posljedice, također.

„Kolebanje smrti“ može se posuditi u ogranku Cavtat.