Piše: Marjana Leventić

Dževad Karahasan, Sjeme zla(Profil, 2012.) i Utjeha noćnog neba (Profil,2014.)

„Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta.“ (Meša Selimović, Tvrđava)

O moći i vlasti piše Dževad Karahasan u svojim knjigama Sjeme zla i Utjeha noćnog neba, dva prva dijela trilogije posvećene Omaru Hajjamu, perzijskom matematičaru, astronomu i pjesniku koji je živio u 11. i 12. stoljeću. U prvoj knjizi Sjeme zla, Karahasan čitatelja zajedno s mladim, naukom zanesenim Omarom Hajjamom izvodi na ulice Isfahana i uvodi u čajane i domove u kojima se okupljaju utjecajni ljudi toga vremena. Uključivanjem u rješavanje slučaja trovanja oca svoga prijatelja Feriduna, odrastao u „nevinosti“ svijeta logike i matematike, Hajjam upoznaje društveni život i njegove zakonitosti, nerijetko nelogične i neshvatljive, naslonjene na neistinu, pa za njega i neprihvatljive. Pisac otkriva Hajjamov unutrašnji svijet i njegove najintimnije misli, čime postiže da se čitatelj veže uz Hajjama i sudjeluje u procesu razvijanja njegove samosvijesti. Zbližavajući se tako s Hajjamom čitatelj osjeća mirise i doživljava dinamiku gradskog života Isfahana, otkriva relacije likova, upoznaje političke, filozofske i religiozne struje vremena, pokušava iznaći način kako se uključiti u društvene „igre“ i istovremeno ostati vjeran svojim idealima. Nizom esejističkih promišljanja Karahasan otvara pitanja poput čovjekove slobodne volje i Božje zainteresiranosti za svijet, te donosi sliku glavnih struja islama koje su se počele razvijati u onom vremenu a danas se nalaze u korijenu fundamentalističkih i terorističkih organizacija (sjeme zla).

Temelji organizacije države - materijalnost ili/i duhovnost svijeta, unutrašnje i vanjsko ustrojstvo države, prevladavajuće su teme zastupljene u knjizi Utjeha noćnog neba.. Moćnom Seldžučkom carstvu u to vrijeme prijete napadi barbarskih plemena izvana; pobunjenici Karamati napadaju karavane, propovijedaju božju ravnodušnost prema svijetu i propagiraju užitak u ovom životu kao jedini smisao. Istovremeno carstvo potkopavaju i dvorske spletke. Uz lik Omara Hajjama, sada dvorskoga astronoma na vrhuncu uspjeha, i njegova prijatelja velikoga vezira Nizamul-Mulka, uključuje se lik Hasana el Sabbaha, za kojega preporuku kod velikoga vezira preko Hajjama traži zajednički im učitelj iz Nišabura. „Učenik o kojem on govori i za kojega moli preporuku, El-Hasan ibn Muhammed es Sabbah, sigurno je najsposobniji mladić s kojim je on imao posla otkako je Hajjam napustio njegovu školu. Brze misli, precizan u govoru, radoznao i spretan u prepiranju, sposoban da uvjeri i povede za sobom, majstor u pobijanju tuđih argumenata… Njegovi najveći nedostaci su vlastoljubivost i nepostojanost u vjeri." Učitelj je stoga želio toga sposobnoga mladića preporučiti velikom veziru da ga nauči kako obuzdati svoju želju za vlašću.

Osim što donosi živu sliku jednoga vremena, Karahasan kroz lik Omara Hajjama i njegove osobne odnose s ključnim akterima tadašnjih zbivanja, nastoji dokučiti koji je izvor zla u pojedincu. Zbunjuje ga Hasan čije ponašanje ne može shvatiti u granicama svoga svijeta postavljenog od dobroga Boga koji iz ljubavi stvara svijet i brine se za ljude koji su po svojoj prirodi također dobri, jer su stvoreni od Boga. „Nije on loš, nije čak ni zlonamjeran, toliko smijem tvrditi, poznajem ljude bar toliko da mogu prepoznati takve stvari“, uvjerava Hajjam svoju suprugu Sukajnu, koja u Hasanu otpočetka njihovoga poznanstva, uz svu njegovu uglađenost osjeća opasnost. „Ne kažem ja da je on loš ili zao, ali kažem da on ne spada među nas. Postoje ljudi koji nisu sposobni da druge ljude uzmu u obzir, a Hasan spada u takve. Je li to prevelika sebičnost, ili nedostatak mašte, možda manjak osjetljivosti, ili im možda nedostaje neki organ koji normalni ljudi imaju, uglavnom, oni nisu sposobni druge ljude stvarno vidjeti i uzeti u obzir, razumjeti ih i povesti računa o njihovim potrebama, interesima, razlozima.“ Vezirove ideje o tajnoj obavještajnoj službi kao aparatu pomoću kojeg bi Carstvo preduhitrilo napade izvana i osiguralo unutrašnji mir, Hasan preuzima i preoblikuje ih u ideju nevidljive države koja funkcionira poput paukove mreže, sa središtem u nevidljivom duhovnom vodstvu. Time se potvrđuje i strahovanje Hasanovog učitelja Muveffaka koji se protivio povezivanju Hasana i velikoga vezira. „Gore bi bilo pustiti njega da dođe blizu vlasti, nego leptira pustiti do svijeće… Blizina vlasti će u Hasanu zapaliti vatru od koje će svi imati više štete nego on, on je jedan od onih opakih ljudi, koji svojom vatrom pale sve oko sebe a sami nikako da izgore.“ Hasanova želja za moći i vlašću odražava se najviše i najbolnije u životima ljudi s koji s njim imaju dublje veze. Prijateljstvo s Hasanom snažno obilježava Hajjamov život.

Glavni likovi ovih romana temelje se na povijesnim osobama. Veliki vezir Nizamul – Mulk bio je i učenjak kojemu se pripisuju zaasluge za osnivanje institucije klasične medrese. Velika Nizamul-Mulkova inovacija bila je dodjela stipendija studentima te gradnja velikih studentskih internata pridruženih medresama. Hasan el Sabbah bio je osnivač i vođa asasina koji su osvojili utvrdu Alamut i koja je bila glavno središte pokreta iz kojeg su terorizirali ortodoksne muslimane i napadali križare. (https://proleksis.lzmk.hr/25564/)

Sjeme smrti i Utjeha noćnog neba mogu se posuditi u Narodnoj knjižnici Grad i ograncima Gruž, Montovjerna, Mokošica i Cavtat.

Nastavak Miris straha, objavljen kao treći dio trilogije Što pepeo priča (Sarajevo, Connectum, 2019.) za sada ga još nemamo u našoj knjižnici.

Marjana LEVENTIĆ