Ovotjednu preporuku knjižničara "Zrnca knjige od pijeska" donosi Katarina Palinić.
Među svojima, Amos Oz
Zbirkom kratkih priča „Među svojima“ jedan od najvažnijih suvremenih izraelskih pisaca Amos Oz uvodi nas u svijet kibuca Ikhat. Svaka od osam priča donosi nam po jednu epizodu iz života u zajednici. Pa iako iz njih doznajemo mnogo o tome s kojom namjerom su kibuci osnivani, kako je život u njima bio organiziran te s kojim problemima su se susretali, ovo je u prvom redu zbirka o pojedincima i to onima koji teško da bi nam prvi pali na pamet kada bismo pomislili na život u takvoj zajednici. Sam Oz nakon više od trideset godina života u kibucu Hulda tvrdio je kako je ideja začetnika kibuca utopija, san koji su željeli ostvariti, ali, kako to već biva, pretvaranje bilo kojeg sna u stvarnost neminovno donosi razočaranje. Ništa drugačije nije bilo ni u slučaju kibuca Ikhat. Vidimo to i iz riječi Hanije Kališ u priči „Dir Adžlon“.
„Nitko više nikoga ne voli. U prvim danima osnutka kibuca svi smo živjeli kao jedna porodica . Istina, i onda je bilo raznoraznih porodičnih nesuglasica, ali bili smo međusobno bliski. Svake smo večeri skupa pjevali pjesme oduševljenja i čežnje do kasno u noć. A noću smo išli spavati pod isti šator, i ako je netko govorio u snu, svi smo čuli što je govorio. Danas svi stanuju u zasebnim stanovima i jedni u druge zarivaju kandže. U današnjem kibucu dok stojiš na vlastitim nogama, svi čekaju kad ćeš pasti, a ako padneš, svi ti pritrče da te podignu.“
Ozove protagoniste u ovoj zbirci povezuje osjećaj tuge i osamljenosti, svi su oni na neki način neprilagođeni, bore se s granicama unutar ili van njih samih i često ne znaju što ni kako napraviti kako bi postigli ono što žele, ako su dovoljno sretni da znaju što je to što žele. U priči „Norveški kralj“ Cvi Provizor, vrtlar u kibucu, boji se ostvariti ljubavnu vezu s učiteljicom Lunom Blank, koja mu se očito sviđa. U priči „Dvije žene“ Ariela Baraš, radnica u peradarniku i tajnica Odjela za kulturu u kibucu počinje živjeti s ljubavnikom, koji se zbog nje rastao od svoje supruge, a zatim se pita što su to učinili, što ju je to privuklo njemu, a kako ne nalazi odgovor, počinje osjećati bliskost s njegovom bivšom suprugom i počinje joj pisati. U priči „Među svojima“ sedamnaestogodišnja kći Nahuma Ašrova iznenada počne živjeti s profesorom povijesti Davidom Daganom. Nahum, iako se tome protivi, ne zna kako postupiti ni što reći kako bi kćer, jedinog živućeg člana obitelji, odvojio od prijatelja ženskaroša. Moše Jašar, šesnaestogodišnjak iz priče „Otac“, koji je na školovanju u kibucu završio zbog smrti majke i bolesti oca, rastrgan između svijeta unutar i izvan kibuca doživljava krizu identiteta. I iako se jako trudi postati kao članovi kibuca, u sebi ima osjećaj da do toga nikada neće doći. Juval, sin Ronija Šindolina, glavnog tračera i komedijaša u kibucu, u priči „Dječačić“ doživljava strašnu traumu u Odgojnoj ustanovi, ali njegov otac, nažalost, nije dovoljno jak da ga zaštiti od odgojnih metoda svoje supruge i kibuca. Joav Karni, tajnik kibuca u priči „U noći“ bori se s iskušenjem kada njegova simpatija iz mladosti Nina Siruta usred noći napusti svoga supruga. U priči „Dir Adžlon“ već spomenuta Hanija Kališ pokušava omogućiti sinu Jotamu odlazak na školovanje u Italiju mimo pravila kibuca dok sam Jotim nije siguran što želi. A Martin Vanderberg, osamljenik iz priče „Esperanto“, ne prihvaća ideju koju kibuc ima o tome kako bi trebao provesti ostatak života, već ostaje vjeran sebi i svojim idealima.
Svaka je priča u zbirci cjelina za sebe, ali zbog prožetosti života likova, dobar dio njih pojavljuje se u više priča, nekad kao glavni, a nekad kao oni sporedni. Radnja većine priča nije do kraja razriješena, pa se ponekad i o razvoju situacije iz neke priče može saznati u nastavku zbirke. Samo u posljednjoj priči „Esperanto“ radnja je dovedena do samoga kraja. Ova priča specifična je iz više razloga, između ostaloga i zbog toga što preko njezina protagonista Martina Vanderberga Oz iznosi svoje pacifističe stavove.
„Za vrijeme rata skrivao sam se od nacista, Osnat, no nekoliko puta imao sam ih priliku vidjeti izbliza. Bili su to jednostavni ljudi, nikakva čudovišta, pomalo infantilni, bučni, voljeli su se šaliti, svirati klavir, hranili su mačiće, jedino što su im isprali mozgove. I samo zato što su im isprali mozgove, činili su takve strahote, ne zbog toga što su sami po sebi bili grozni, već stoga što su ih drugi iskvarili. Iskvarile su ih prljave ideje.“
Vanderberg je idealist koji smatra kako će svi problemi nestati kada svi ljudi budu govorili isti jezik, smatra kako se novac treba ukinuti jer je izvor svih zala, kako brak nije potreban jer staje između pojedninca i ostatka zajednice, sve treba biti zajedničko, pa i djeca; sve i svi u službi svih. Nažalost, i iz ove zbirke očito je da zajednice ne funkcioniraju kako Vanderberg i slični žele. Ideja o kibucu kao idealnom rješenju pred nama se sve više rastače kako prolazimo iz priče u priču da bi Osnat u posljednjoj zaključila:
„Bosa je stala pored otvorenog prozora i samoj sebi rekla da većina ljudi, izgleda, treba više topline i suosjećanja no što su im ostali sposobni pružiti i da taj nedostatak u odnosu potražnje i ponude ne može, niti će ikada moći, namiriti nijedno savjetodavno tijelo kibuca. Kibuc malo mijenja društveno ustrojstvo, mislila je, no ljudska se priroda ne mijenja, a ta priroda nije jednostavna. Zavist, uskogrudnost i zlobu ne može poništiti nijedno glasovanje tijela kibuca.“
Upravo toplina i suosjećanje koje Oz pokazuje prema svojim likovima, možda su i najveće kvalitete ove knjige. Zahvaljujući njima postaje nam vrlo lako poistovjetiti se s njezinim likovima, a u slučajevima kada to ne možemo, postaje nam jako teško osuditi ih. Ponekad je i to dovoljno.
Ozovu zbirku „Među svojima“ u prijevodu Andree Weiss Sadeh 2013. godine objavila je izdavačka kuća Fraktura, a njezinu dostupnost u Dubrovačkim knjižnicama možete provjeriti putem poveznice.