U okviru programa Frankofonije Francuska alijansa Dubrovnik i Dubrovačke knjižnice organizirale su predavanje prof. Borisa Škifića na temu „Flaubert - kada lektira postane užitak” u petak, 16. ožujka u Čitaonici Narodne knjižnice Grad. Škifić znanost o književnosti smatra običnom izmišljotinom kako bi se ljudi imali čime baviti, stoga on govori kao čitač i kao učitelj. Kako sam ističe na jedan drugačiji način predstavio je Gustavea Flauberta i  “Madame Bovary” u izlaganju koje je nazvao “Gospođa Bovary to sam ja”. Predstavljajući francuskog književnika Škifić je istaknuo 1857. godinu koja je izuzetno važna za povijest francuske, ali i svjetske književnosti. Te godine objavljena je “Madame Bovary” te “Cvjetovi zla” Charlesa Baudelairea. “Flaubert je nedvojbeno odredio put suvremenoj književnosti koja će se razviti kasnije, pri kraju 19. stoljeća, i proširiti se na 20. stoljeće te trajati do dana današnjega. Književnost će se usmjeriti na apsolutno, psihološko razotkrivanje likova i svijeta u kojem ti likovi žive” istaknuo je Škifić. Oba pisca  bila su optuživana i privođena na sud zbog svojih djela jer “prljavim zapisima vrijeđaju poštene, moralne i pristojne ljude” citirao je Škifić optužbe ali se i zapitao “gdje smo mi danas u odnosu na taj roman?” kaže kao su “modernija vremena pa je moral rastezljivijii” ali nije optimističan. Povlačeći paralele između Flauberta i Baudelairea ističe kako su obojica bili nesretni u ljubavi, životi su im obilježeni lutanjima, rođeni su iste godine te su obojica pokušali samoubojstvo. Pijateljevao je s Fjodorom Mihajlovičem Dostojevskim i Ivanom Sergejevičem Turgenjevim. U “Madame Bovary” čak pet puta spominje Voltairea. Pronalazi i poveznicu s Torquatom Tassom  budući das u obojica bili osporavani, morali su cenzurirati svoje najbolje djelo, te su živili u krivim vremenima što ih je razdiralo. Škifić postavlaj pitanje “Što čitatelja čini boljim čovjekom nakon čitanja ovog romana?”. On kaže kako je “katarza u tome da nikada ne izdamo svoje srce”, dok je neki mogu doživjeti i na način Eme kao neodgovorne žene i majke no budući da je riječ o psihološkom romanu svaki čovjek može doživjeti katarzu na svoj način. Pet godina je pisao roman, ima 8-10 verzija, oko 70 nacrta za taj rukopsi tako da je to nedvojbeno njegovo životno djelo. U kontekstu književnih pravaca realaizma i romantizma Škifić napominje kako Flaubert gradeći stupove društva i tipove pripada realizmu, dok je glavna junakina Ema Bovary čisti romantizam. “Između okoline koja je realizam i Eme koja je romantizam (…), na kraju smrću Eme pobjedio je realizam koji nagovještava estetiku ružnoće – naturalizam” naglasio je predavač te zaključio kako je Flaubert cijeli svoj život posvetio pisanju i stvaranju “a oni koji ga kroz stoljeća osuđuju moraju znati kako je njihova osuda kratka i mutna, a Ema i Flaubert su vječni”.