Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica održao je svoj sastanak 1. prosinca u Saloči od zrcala. Raspravljalo se o knjizi "Sine idemo kući" (2021), riječkog autora Ivice Prtenjače. Voditeljica Kluba Staša Aras napisala je osvrt. 

 

Ivica Prtenjača

Sine, idemo kući

V.B.Z., 2021.

U studenom smo čitali nagrađeni roman Ivice Prtenjače. Sjeli smo ukrug u Saloči od zrcala, s maskama na licu, propisno udaljeni jedni od drugih i izjasnili se po redu.

- Mene gusta!

- Mene gusta.

- Sviđa mi se.

- Dobar mi je.

- Drago mi je da sam ga pročitao.

- Imala sam koronu, pa mi je sve u magli.

- Mene gusta. Bit će to velik pisac.

- Meni je bilo zanimljivo.

Tako je otprilike išao naš prvi krug dojmova. Nije bilo ni slijeganja ramenima ni onog:  - Ma, ne znam, nije mi to.- Naprosto nam se svima svidio.

Zašto nam se svima svidio? Što je to u nevelikom romanu, poetskim stilom napisanom, romanu koji se bavi bolešću oca i sjećanjem na djetinjstvo tako vješto izvedeno da smo baš svi nekako ponosno ishvalili Prtenjačin roman.

Najprije smo podcrtali vješto izbjegavanje patetike. S obzirom na temu u romanu nema ni gorčine ni patetike. Nema dociranja, moraliziranja, dugih poetskih prenja. Priča je ispričana s mjerom i zanimljivo. Događaji povezani sjećanjima koja prate fotografije mladog fotografa i čitavu mrežu likova i asocijacija oko njih te se spretno upliću u osnovni tijek radnje, koji je jednostavan. Otac je bolestan, otac je u bolnici, bliži mu se kraj. Majka i sin ga posjećuju i organiziraju njegov izlazak, a to je očeva želja.

Vremena su se promijenila, mi koji čitamo roman, prepoznajemo situacije, znamo točno o čemu pisac govori. Prepoznajemo se u detaljima.

Glavni lik romana, njegov pogled na život i svijet, odgoj koji je primio od svojih roditelja u radničkoj klasi formira priču.

Kada smo počeli spominjati prizore i epizode iz romana shvatili smo da je toliko situacija vrijedno spomena. Važne slike odnosa listaju nam se pred očima kao na filmu. Pratimo odrastanje, odnose u jednoj običnoj radničkoj obitelji, vaganje svijeta između principa dobra i zla. Iako bismo mogli govoriti o klasnom sramu, o psihologiji razvoja likova i odnosa, šutnji i odgoju, u prvi plan je izbilo ono univerzalno i lik nije pripadnik svoje klase, naprosto je lik. Mogao bi biti svatko od nas. Žustro smo prepričavali situacije koje idu u prilog vrijednosti profila lika koji nam se svidio.

Možda smo baš u toj niši skromnosti i plemenitosti, dostojanstva i ljubavi, snage i borbe u svijetu bez kalkulacija pronašli herojstvo nevidljivog čovjeka koji nas je dirnuo.

Usporedili smo ovaj nevelik Prtenjačin roman s nekim romanima koje smo na klubu čitali i primijetili smo da ovako specifičnu jednostavnost i srčanost, toplinu i njegovanu brižnost, toleranciju i sposobnost borbe s nedaćama nismo često sretali.

Romani se bave bolnim točkama, kritika su, likovi su intelektualno nadmoćni, emotivno hladni, ponekad ubojice, u otporu su, bježe, me mogu se uhvatiti u koštac s vremenom. Junak iz romana „Sine, idemo kući“ potvrđuje nešto od onoga famoznoga zašto čitamo?

Zato da bismo bili bolji ljudi. Zato da bismo otkrili da u sebi imamo snage i da svijet nije najgore mjesto čak i kada cvili i stenje pod nedaćama.

Tako nekako smo zaključili, a ja sam se dok ovo pišem sjetila  jedne rečenice iz glasovitog Krležinog eseja, koja kaže kako je Shakespeare učinio više za englesku naciju od svih admirala i vojskovođa zajedno.

Htjela sam spomenuti tu rečenicu jer mislim da je dobar roman i dobar pisac jako važna stvar za jednu zemlju pa makar samo jedan dio društva čita.  Svaka dobra književnost je angažirana, čak i kada angažira emociju koju najčešće ne znamo izraziti, ponajviše tada. U tome je Prtenjača majstor. I da, ovaj roman može čitati svatko. Nije li to ipak važno?

Neki su na klubu rekli da on piše ženski, neki od nas su na to povikali: - Ma baš je muški. Baš, to je muški. - Ženski, muški? Naravno, ljudski je.

Ono što nam se svima svidjelo jest dinamika, humor i slikovitost prizora. Način na koji je prikazana Rijeka, u kojoj glavni lik odrasta, i lik majke. Svakako, završila bih ovaj mali prikaz scenom s početka.

Sjedimo ukrug, s maskama na licu, u Saloči od zrcala, poštujući distancu i govorimo:  - Sviđa nam se! -Dobar je! Bit će to velik pisac! - Pa se smijemo.

 

Staša ARAS