Drugi sat edukativne radionice ''Dubrovački govor od 16. do 18. stoljeća'' koje vodi akademik Luko Paljetak održao se 3. srpnja u vrtu ljetnikovca Skočibuha.
Paljetak je ponovio kako je Nalješković napisao sedam dramskih djela, a skupina je nastavila raditi na Nalješkovićevoj šestoj komediji.
Objasnio je shemu likova: Gospodar koji je u braku s Gospođom, imaju dijete, Gospođa je nešto mlađa, a nije uvijek voljna biti s njim u krevetu, izvlači se na izmišljene bolesti koje liječi njena prijateljica Hondrčica (od drača, travarka). Gospodar stoga koristi usluge triju različitih svojih sluškinja, sluškinje godišnjice koja se zove Vesela, služi godinu dana (one se zovu i Čupe, mlade, tek došle sa sela, divljake, nepočešljane, kad bi ih Gospođa malo priučila svemu, onda su bile spravljenice. Po dogovoru su došle služiti godinu dana i kad bi završile postale bi godišnjice. Potom su imale mogućnost ostati služiti toj familiji ili se vratiti u svoje selo). Druga je Tovjernarica (taverna, betula), treća je Baba (ona koja je dadilja). Na kraju tu je i Pop kao neizostavna figura u takvim djelima, prvo kao duhovno lice koje smije saznati sve obiteljske tajne, a nije ništa manje iskvaren kao i svi oni. Gospodar u međuvremenu napravi dijete i jednoj i drugoj i trećoj sluškinji. Sad nastaje problem.
Koliko je god dubrovačka vlast bila okrutna, objašnjava akademik, imala je i jednu humanističku crtu. Ako su ostale trudne, sluškinje su mogle ostati služiti ili poći na selo. Ako su pošle na selu mogle su se udati, naravno, bez ikakvih novaca i podvaliti dijete nekome. Međutim, gospođe u kojih su služile znale su prirediti donatorsku večer gdje bi pozvale druge gospođe. Na ulazu bi stajao veliki srebrni pladanj i svaka bi ostavljala nešto, novac ili nakit, kao prilog za vjenčanje te sluškinje/godišnjice. To je bio jedan plemeniti čin u ono vrijeme. Što se tiče izvanbračne djece, osim što su to dijete mogle podvaliti nekome u svom selu, mogle su ga odnijeti u nahodište. Paljetak naglašava kako su Dubrovčani među prvima u svijetu koji su osmislili nahodište. Ženi koja bi nosila to dijete tamo, nitko nije smio priči, niti joj skinuti kapuljaču. Na ulazu je bio mehanizam koji se zvao rota. Okretala se križno i onaj tko je primao dijete nije mogao vidjeti tko mu dijete daje, ni obratno. Nakon toga je to dijete do punoljetnosti bilo u nahodištu, ako je muško mogao je ići u na brod ili u dubovačke vojnike kojih nije bilo puno. Djevojke su mogle ostati služiti kod nekog gospara ili se vratiti na selo i udati se. Sistem je bio humaniji nego neki današnji postupci, objasnio je akademik Paljetak.
Sljedeći sat radionice je za dva tjedna, 17. srpnja u 10 sati, u ljetnikovcu Skočibuha. Prijave se primaju na e-mail adresu press.dkd@gmail.com