Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica "Ah!" u travnju je raspravljao o romanu "Dobrostive" Jonathana Littella u prijevodu Lee Kovacz. Voditeljica Kluba Staša Aras napisala je osvrt.
U travnju smo čitali roman Dobrostive Jonathana Littella u prijevodu Lee Kovacz za koji je dobila i nagradu Iso Velikanović za prijevod godine 2024.
Roman američko-francuskog autora objavljen je 2006. u Francuskoj i osvojio je dvije najprestižnije francuske nagrade, Prix Goncourt i Grand Prix pour le Roman de’l Academie Francaise. K nama dolazi dvadesetak godina nakon objavljivanja u Francuskoj i nakon što je o samome romanu ispisana omanja biblioteka komentara i znanstvenih radova.
To je bio jedan od prvih komentara na klubu. “Pa mi to čitamo dvadeset godina nakon što je roman već odradio svoje.” Istina je da će ovaj roman “raditi svoje” i nakon dvadeset godina i vjerojatno uvijek, budući da je obrada motiva zločina, kazne, savjesti, zla, odgovornosti, prilika koje nas čine zločincima ili pak ne, jednostavno vječna a radikalni opisi zvjerstava i zločina počinjenih u 2. svjetskom ratu vječni podsjetnik na ono što je čovjek kadar učiniti.
Na klubu često čitamo romane koji ovako ili onako obrađuju Drugi svjetski rat. Jedan od onih koje nerijetko spominjemo u usporedbama je Sat njemačkog Siegfrieda Lenza, tako je bilo i ovoga puta uzimajući u obzir tematiku i ono što nam svima Drugi svjetski rat u perspektivi zla predstavlja. Spominjali smo i druge autore koji se bave tim fenomenom, budući da je u ovome romanu, koji u prijevodu na hrvatski jezik ima 900 stranica ta tema u prvom planu.
“Eckhart je napisao: Anđeo u paklu leti u svom malom oblaku raja. Uvijek sam smatrao da je sigurno točno i ono obrnuto, da bi demon u Raju letio usred vlastita malog oblaka Pakla. Ne mislim da sam demon. Za ono što sam učinio uvijek je bilo razloga. Oni koji ubijaju ljudi su, kao i oni koji su ubijeni, i upravo je to ono strašno. Nikad ne možete reći: Neću ubijati, to je nemoguće, u najboljem slučaju mogli biste reći: Nadam se da neću ubijati. Tomu sam se i ja nadao, želio sam i ja živjeti dobar i koristan život, biti čovjek među ljudima, jednak ostalima, htio sam i ja dati svoj doprinos zajedničkom djelu. No moja je nada iznevjerena, a iskrenost iskorištena za to da se dovrši djelo koje se pokazalo zlim i nezdravim, i prošao sam mračnim predjelima, i sve to zlo ušlo mi je u vlastiti život, i ništa se od svega toga neće moći popraviti, nikada. Ni riječi ne služe ničemu, nestaju poput vode u pijesku i, taj pijesak ispunjava mi usta. Živim, činim što se može, tako je sa svima, ja sam čovjek kao i svaki drugi, ja sam čovjek kao vi. Doista, kažem vam da sam kao vi!”
Budući da je svrha ovoga teksta kratak pregled naslova koje smo obradili na klubu, ja se sada neću uvlačiti u pomnu analizu jer, kako sam rekla, omanja je biblioteka već ispisana na temu ove strukture napisane u formi suite. (“Kako je poznato, suita - doslovno slijed se razlikuje od simfonije ili sonate, znatno labavijom povezanošću stavaka, koje u stvari objedinjuje jedino tonalitet, a u slučaju pripovijednoga teksta, naravno glas.” T. Brlek iz Lekcije, studije o modernoj književnosti) Ovdje pratimo glas nacista Maximiliena Auea, SS oficira i homoseksualca, njegove osobne ekscese i izvještaje s bojišta jer Aue je svjedok masakrima u Ukrajini, rasapu njemačke vojske kod Staljingrada, mašineriji logora za istrebljenje u Poljskoj, bombardiranom Berlinu i pojavljuje se i kao pouzdani pripovjedač, dokumentarist i kao potpuno nepouzdani kada govori o svojim osobnim halucinacijama.
Razgovarali smo o tome koliko smo brzo i lako pročitali ovaj roman bez obzira na tematiku i opise masakra, leševa i prikazu zločina. Po tim se opisima, povijesnim činjenicama ovaj roman svrstava u tzv. radikalnu književnost iako se često spominje i senzacionalistički kič i pornografija nasilja.
Ono što smo istakli jest da smo za vrijeme i nakon čitanja romana i sami istraživali i da roman nije završen onoga trena kada smo okrenuli posljednju stranicu. Ja sam sama posegnula za izvorima i tekstovima na internetu i počela pratiti Littella koji kao novinar i dalje piše prateći rad u Gazi ili u Ukrajini. Ono što me pogađa najviše je da čitajući njegove tekstove u Guardianu gdje piše o aktualnim događajima ne mogu odvojiti od romaneske strukture u Dobrostivima.
Najprije smo pokušali složiti scene i događaje, čitave odvojene studije koje su sve bolja od druge, bilo da piše o ukrajini od 1941. - 1942., Krimu, Kavkazu, Berlinu, logoru u Mađarskoj, Pomeraniji itd. ili esejističkim dijelovima o glazbi, književnosti. Budući da je njegova uloga pisanje izvještaja za obavještajnu službu SS.-a zločine popisane u romanu gledamo “iz prvog reda”. Bavili smo se naravno i Erinijama i što su one u ovome romanu, analizirali ljubavni život Maxa Auea, njegovu poremećenu svijest, vezanost za sestru i nevjerojatno plastične povijesne opise Berlina nakon bombardiranja, dijaloge koje glavni junak vodi s ostalim likovima, spominjali smo Eichmanna, Rudolfa Hossa, Hitlera i cijelu plejadu likova koje prati i Littell.
Roman ne preporučujemo zato što će vas zabaviti niti opustiti, preporuka književnog teksta je zbog etičke dimenzije jer zorno prikazuje nacizam, posljedice rata i čudovišnu ljudsku prirodu. Max Aue je svakako lik i glas koji će se ugraditi u vaše čitateljstvo iskustvo.
Staša Aras