U sklopu obilježavanja Međunarodnog dana žena, 5. ožujka u Ogranku Lapad Dubrovačkih knjižnica održano je predavanje „Zovu ih književnicama“, koje je predstavila sveučilišna profesorica, književnica i urednica, dr. sc. Lidija Dujić.
Predavanje se temeljilo na knjizi „Zovu ih književnicama“, koju autorica promatra kao nastavak svoje ranije studije „Ženskom stranom hrvatske književnosti“. Dok je prva knjiga bila svojevrsni poziv na sustavnije istraživanje tzv. „ženskog pisma“ u hrvatskoj književnosti, druga se usredotočuje na ključne tekstove i autorice koje mogu poslužiti kao temelj za razumijevanje povijesti hrvatskih književnica. Posebna pozornost posvećena je životu i radu Dragojle Jarnević, Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić, čije biografije i književni opus ilustriraju izazove s kojima su se žene suočavale u kulturnom i društvenom
kontekstu 19. i početka 20. stoljeća.
Dujić je istaknula kako su književnice u prošlosti često bile primorane skrivati svoj identitet pseudonimima ili se povlačiti u privatnost, dok su muški kritičari nerijetko umanjivali njihov doprinos književnosti. Autorice su bile izložene rodnim stereotipima, nejednakim primanjima i kritici, a njihova su djela ponekad marginalizirana ili prilagođavana kako bi se uklopila u tadašnje književne norme. Analizirajući romane, dnevnike i epistolarnu građu, predavačica je pokazala kako su te autorice ipak uspjele oblikovati književnu scenu i u svoja djela unijeti
elemente emancipacije.
Naglasila je i kako su mnoge žene u književnost ulazile kroz takozvane privatne ili „meke“ žanrove – dnevnike, pisma i autobiografije. Takvi su tekstovi često služili kao prostor u kojem su autorice ispitivale vlastite književne mogućnosti i tražile put prema javnom književnom izrazu. Tek su se kasnije neke od njih okušale u romanu, žanru koji je, kako je istaknuto, bio otvoreniji temama svakodnevice i privatnog života.
Kao važan primjer naveden je roman „Dva pira“ autorice Dragojle Jarnević, jedno od ranih proznih djela hrvatske književnosti koje donosi drukčiju galeriju ženskih likova od onih kakve nalazimo u tada dominantnim književnim modelima. Govoreći o književnom opusu Ivane Brlić-Mažuranić, Dujić se osvrnula na roman „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, ali i na širi kontekst njezina stvaralaštva. Posebna pozornost posvećena je i Jagodi Truhelki, čiji je književni i pedagoški rad dugo bio u sjeni drugih autorica, unatoč opsežnom i značajnom opusu. Truhelka je njegovala epistolarnu formu, što je osobito vidljivo u djelu „U carstvu duše“, zamišljenom kao niz pisama upućenih imaginarnoj učenici i svojevrsni sažetak životnih i odgojnih vrijednosti.
Predavanje je obuhvatilo i zanimljive primjere iz privatnog života autorica. Istaknuta je odluka Dragojle Jarnević da ostane neudata i posveti se pisanju i pedagoškom radu, kao i važna mentorska uloga učiteljice Magdalene Šrepl u obrazovanju i književnom razvoju Jagode Truhelke. Dujić je pritom naglasila kako su mnoge žene pisale beskompromisno i britko, često bez šire društvene potpore, zbog čega su njihova djela nerijetko bila interpretirana u izvanknjiževnom ključu kao u slučaju djela Ivane Brlić-Mažuranić.
Predavanje je pokazalo kako se u povijesti hrvatske književnosti krije kontinuirana, ali često zanemarena tradicija ženskog pisanja koja traje više od četiri stoljeća. Upravo kroz takve tekstove danas je moguće pratiti proces nastajanja ženskog autorskog glasa u hrvatskoj književnosti.
Foto: Vedran Levi