Tekst: Matija Nenadić Foto: Vedran Levi U Zbirci starih i rijetkih knjiga Znanstvene knjižnice Dubrovačkih knjižnica na signaturi A-1904 nalazi se, kataloškim opisom rečeno, Misal hruacki po rimski običai i činь : sa vsimi eže v diečkihь misalehь sut ... / od slova do slova kužanь popravlenь i prepisanь častnim ... Šimunomь Kožičićemь Zadraninomь biskupom modruškimь. Štampanь v Rici : traćeniemь ego mlsti. Dominikom’ i Bartolomeom z Breše štampaduri, danь i.dz. miseca aprila leto ... č.f.j.a. [28. 4. 1531.]. „Misal hruacki“ iz 1531. najljepše je i najopsežnije djelo otisnuto u riječkoj glagoljskoj tiskari i uz „Misal po zakonu rimskoga dvora“ iz 1483., prvu hrvatsku tiskanu knjigu, najljepša je među tiskanim glagoljičnim knjigama. Šimun Kožičić Benja (oko 1460. – 1536.), najistaknutiji hrvatski glagoljaš na početku 16. st., izdanak zadarskog plemićkog roda, biskup modruški i upravitelj Senjske biskupije, djelovao je u za Hrvatsku iznimno teškim vremenima. Tada je Hrvatska bila podijeljena između Mletačke Republike, Ugarsko-Hrvatske, Habsburške Monarhije i Osmanlijskoga Carstva, a samo je Dubrovnik uspijevao sačuvati svoj samostalni status. Vrijeme je to sve silovitijih prodora Turaka koji stižu i u Kvarnersko primorje i Istru. Napadaju senjsko i vinodolsko područje knezova Frankopana, pa i neposredno zaleđe Rijeke. U to doba dolazi i do raspadanja obitelji Frankopana: Mlečani im otimaju matični otok Krk, a Osmanlije niz kopnenih posjeda, pa tako i Modruš, kaštel-grad i sjedište biskupije. No, tadašnja habsburška Rijeka uspijeva se održati kao važan trgovačko-pomorski grad u koji će 1929., nakon što je bježeći pred Turcima oko 1525. napustio Modruš, preko Novog Vinodolskog, stići Šimun Kožičić Benja. Godine 1530. Kožičić putuje u Veneciju kako bi poradio na organiziranju tiskare na Rijeci. U jednom od najvažnijih središta europskog tiskarstva nabavio je seriju dekoriranih polugotskih ksilografskih inicijala s portretima svetaca, dao je oblikovati svoj tipografski znak, koji je zapravo njegov obiteljski grb, te dva niza glagoljskih slova, pet crno-bijelih glagoljskih ksilografskih inicijala, manje polugotske inicijale i u istoj veličini sedam glagoljskih inicijala. Niti jedan od tih dvaju nizova slova nije odgovarao onima kojima su prethodnih desetljeća u Veneciji tiskane glagoljske knjige. U Rijeci je kroz nešto manje od pola godine, uz pomoć tiskara Dominika i Bartolomea (Zanettija) iz Breše (Brescie) otisnuo šest knjiga. Te su knjige jedina i najvažnija svjedočanstva o Kožičićevoj tiskari. U njihovim kolofonima zabilježeni su podatci o priređivaču, mjestu i datumu tiskanja i tiskarima. Iz kolofona se saznaje da je knjige priredio Šimun Kožićić Zadranin, biskup modruški; da je tiskara radila u Rijeci i bila smještena u kući Kožičićeva prebivanja; da su knjige tiskane o Kožičićevom trošku; da su ih tiskali Dominik i Bartolomej iz Brescie i to u razdoblju od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine. Svojim grafičkim izgledom Kožičićeva izdanja ne zaostaju za suvremenim latinskim izdanjima: ukusno su opremljena, ukrašena su drvorezima slika i inicijala, imaju lijepo oblikovane naslovne stranice i kolofone na posljednjim stranicama, dekorativan tipografski znak i dvobojan (crno-crveni) tisak. Nakon 1531. nemamo više nikakvih podataka o nastavku rada Kožičićeve tiskare, a ne znamo ni daljnju sudbinu tiskarskoga stroja, olovnih slova ni kalupa. Kao što ne znamo u kakvim je okolnostima riječka tiskara prestala s radom, ne znamo ni u kakvim je okolnostima iz dubrovačkog primjerka „Misala hruackog“ nestalo osam nenumeriranih listova. Negdje u prostoru i vremenu zagubila se tako i naslovna stranica s ilustracijom Sv. Jeronima u radnoj sobi, u Kožičićevo doba i još dugo nakon njega smatranog tvorcem glagoljice i svojevrsnim zaštitnikom glagoljaša, nestale su i ilustracije „Navještenja“ i „Raspeća“ koje inače rese čitave stranice. No sačuvale su se manje ilustracije s prikazima Svetog Marka i Svetog Luke, kao i sva ljepota historiziranih latiničnih i dekoriranih glagoljskih inicijala. Knjige su kao i ljudi. Imaju svoj trenutak rođenja i sudbinom i društveno-političkim okolnostima određen životni vijek. Tko je dubrovačkom primjerku podario novi uvez u drvo presvučeno kožom i na prednju koricu aplicirao stari dio kožnog uveza s utisnutim florealnim okvirom u kojem se nalazi romb s motivom raspeća? Tko je na prvi numerirani list utisnuo pečat s tekstom: „Kr. realna gimnazija u Dubrovniku, stara učiteljska biblioteka“ i na zadnjem listu nalijepio grafiku "Riječko čudotvorno raspelo s vedutom grada Rijeke" autorice Isabelle Piccini (17/18 st.)?  Netko tko je ovom nepotpunom dubrovačkom primjerku omogućio 480 godina trajanja. Osim primjerka koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici Dubrovačkih knjižnica i koji se može pogledati na digitalnom repozitoriju Znanstvene knjižnice ZDUR, poznato je još 14 sačuvanih primjeraka „Misala hruackoga“. Ostali se nalaze u Zagrebu (3), Londonu, Ljubljani, Moskvi, Odesi, Oksfordu, Petrogradu (2), Puntu na otoku Krku, Rimu (2) i Wroclawu. Šimun Kožičić Benja 1532. povukao se u Zadar, gdje je i preminuo 1536. godine. Sahranjen je u crkvi svetoga Jeronima u Ugljanu, na istoimenu otoku, koju su njegovi preci bili dali sagraditi za braću franjevce, a on je sam dao proširiti i obnoviti. Godine 2020. u Dubrovniku je upriličena izložba „Iz riznice hrvatske i europske književne i kulturne baštine : zbirka Pambianchi-Kramarić“ na kojoj je predstavljena bibliofilska zbirka talijanskog pravnika Cristiana Pambianchija. U okviru izložbe u dubrovačkim je Lazaretima prezentiran i iz Milana pristigli primjerak „Misala hruackog“.