Iz doktorskog rada “Djelovanje knjižnica pod opsadom u ratu. Studija slučaja: Hrvatska 1991/1995” dr. sc. Marice Šapro Ficović, voditeljice županijske matične službe za narodne i školske knjižnice, izdvajamo:

(str. 201)

Svi ispitanici iz Dubrovnika se sjećaju prvog napada na grad. Napad na Dubrovnik je počeo 1. listopada 1991. ujutro; knjižničari su se još nalazili u svojim kućama, spremali su se za odlazak na posao kad su se jasno čule detonacije iz obližnje Župe dubrovačke. U svojim sjećanjima na taj dan knjižničari ističu problem vode i struje; odmah su bili svjesni da će toga nestati i da se za to sve treba pobrinuti. Međutim nisu se zbog toga zadržali kod kuća, otišli su na posao.

Primjer 8.5 – 1: KN02, KN04, Dubrovnik

“U knjižnici radim od 1979. znači punih trideset godina... I tako sam eto bila svjedok nažalost napada na Dubrovnik 1.10.1991. Nisam mogla ustvari vjerovat da će se tog dogoditi makar je već duže vremena postojala ratna psihoza…Napad je bio rano ujutro. Mi smo bili kod kuće..sjećam se toga skoka iz kreveta To je bio jedan jedan od najgorih momenata u mom životu, tada sam shvatila da treba se opskrbiti vodom.”

“Ja sam se nalazila doma, bilo je 7, 6 ura ujutro …idem se spremat za posao i kako mi stan gleda prema Župi, vidjela sam da se dimi i da puca. Došla mi je susjeda kaže, Joj počelo je, u Župi je počelo.Taj dan se radilo. Bez struje smo odmah ostali, automatski čim nema struje nema ni vode…”

(str. 210)

Svi knjižničari koji su ostali u gradu, odnosili su se krajnje profesionalno i poštovali radnu obvezu. Veći broj njih je izjavio da nisu ni bili svjesni da imaju radnu obavezu - radili bi jednako i da su znali za nju. Za knjižničare koji su inače cijenjeni u svojim sredinama zbog profesionalnog odnosa prema poslu, u ratu je taj odnos bio obogaćen još jednom dodatnom dimenzijom; smatrali su da izvršavanjem radne obveze davaju svoj doprinos očuvanju života u gradu; obavljanje dužnosti je vrijedilo za sve jednako.

Primjer 8.5 – 29: KN03, Dubrovnik

“Jesmo, imali smo radnu obavezu, ali sami osobno, nismo se uopće pitali je li to u redu ili nije…. normalno da radimo svoj posao kao što oni rade na bojištu, tako i mi sami radimo u svome gradu. Ostali smo tu da bi grad ostao živjet, da bismo mi preživjeli i da bi sve to izgledalo što manje tragično.“

Primjer 8.5 – 45: KN03, Dubrovnik

„Mogu reći svoj osobni razlog. Naprosto smatrala sam da mi je mjesto tu gdje jesam, nisam znala ni kuda bih otišla, tu su moji roditelji, oni su bili prestari da bi zdravstveno izdržali odlazak iz grada. Nisam imala dovoljno jak razlog za otić. A što se tiče samoga posla, to sam smatrala da je to moja dužnost, svatko ratuje na svoj način, kad se već odluči ostati u ratu. Eto taj rad u knjižnici ko i rad svakog drugog čovjeka na svakom radnom mjestu u gradu, ko je bio u ratu i ostao, to je njegov izbor.“

/str. 226-227)

......(prognanici, izbjeglice) Knjižničari iz Dubrovnika su bili zadivljeni njihovim odnosom prema knjigama i knjižnici. Tvrde da su pokazali iznimno veliku odgovornost prema knjizi. Ako im je u ratu izgorila kuća, dolazili su s novom knjigom ili su se ispričavali da im je izgorilo, da su spremni platit odštetu i sl., iako je ta šteta, gledajući cijelo njihovo stradanje, bila zanemariva. KN02 su u osobitom sjećanju ostale prognanice iz Konavala, poznate po svom dostojanstvenom držanju. Za vrijeme okupacije prognanicima je povremeno bilo dopušteno posjetiti svoje kuće . Tko je imao hrabrosti otišao bi, a povratak je bio prije policijskog sata. KN02 je često razgovarala s tim korisnicima, a najviše su joj govorili o užasnom stanju koje su zatekli kad bi se vratili doma. KN07 promišlja o razlozima koji su doveli prognanike i izbjeglice u knjižnicu; najprije, dolazili su zato što u gradu ničega drugoga nije bilo gdje bi mogli otići; a u knjižnici je bilo ljudi, atmosfera je bila dobra, radna.. Za njih je to bila možda i jedina mogućnost da nakratko razbiju monotoni i neugodni izbjeglički život.

Primjer 8.6 - 6: KN04, KN02, KN07, Dubrovnik

„Poslije mi je bilo najdojmljivije, ljudi, ti u hotelima …došao je rat, izgorile su kuće, izgorilo je sve, a oni su dužni bili neku lektiru i došli su se meni ispričavat da je knjiga izgorila… Prije nego bi rekli da je nestala knjiga, negdje bi kupili, neku knjižicu malu, da je vrate… oni bi bili možda i platili da je netko rekao sad plati … ja bi rekla „kakva knjiga, jeste li sretni da ste živi…Bilo je tu i poginulih i stradalih <rodbine> od tih ljudi, Konavle, Župa, ali oni su mislili u tome svemu kad su se vratili da knjigu duguju…. iz Konavala, ljudi koji su me strašno impresionirali, to nije bio jedan, dvoje, to ih je bilo više ljudi.“

„Ja se samo sjećam Konavoke.. dostojanstveno držanje koje one imaju, one marame, one nošnje i kako su ostale uzdignute glave a nije im bilo lako, jer kasnije, ja se sjećam raznih priča kad su se počeli vraćati u Konavle pa kad su počeli pričati o onome što su nalazili tamo i što su u Župi isto tako nalazili onda tek shvatiš što se to događalo u tim krajevima. Imamo mi kao ratnu štetu mnogo knjiga koje su ostale posuđene, a nikad se nisu mogle ni vratiti jer su te kuće... Ili su vraćene negdje sa velikim zakašnjenjem pa su ljudi rekli, oprostite tek smo sad uspjeli doć do naših stvari.“

„Izbjeglice, ja sam išla kod ove jedne dole na Babin Kuk, iz Konavala, to je bilo prestrašno. To su bile tisuće ljudi nagurane u hotelskim sobama. U toj hotelskoj sobi se i kuha i pere i sprema i jede i živi i cijele obitelji, babe, djedovi, djeca, unuci, a eventualno oni su imali sreće koji imaju dvije sobe ako ih ima više, ali dakle to je sve bilo isto suludo. Možda je i njima ne samo knjiga kao knjiga, nego možda i taj izlazak da imaju da se srede, da se dotjeraju, da izađu do grada, bez obzira što može zasvirat.“

Izvor: “Djelovanje knjižnica pod opsadom u ratu. Studija slučaja: Hrvatska 1991/1995”, dr. sc. Marica Šapro Ficović

Fotografija: Pavo Urban