29

November 2021
PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Martin Page ''Kako sam postao glup''

PREPORUKE KNJIŽNIČARA: Martin Page ''Kako sam postao glup''

29

November 2021

Piše: Renata Zlatković

 

Martin Page: Kako sam postao glup

(„Fidas“, 2002.; prijevod Vesna Lisičić)

 

Poznajem masu glupih ljudi, nesavjesnih, prepunih čvrstih uvjerenja i predrasuda, savršene kretene, ali oni su sretni! (...) Nakon iscrpnog proučavanja svog slučaja, zaključio sam da moja društvena neprilagođenost dolazi od moje uzavrele inteligencije. Nikad me ne ostavlja na miru, ne mogu je ukrotiti, preobražava me u ukleti dvorac, mračan, opasan i uznemirujući, koji opsjeda moj izmučeni duh. Opsjedam sam sebe. (str. 63)

 

Ako ste se barem jednom osjetili kao protagonist kratkoga satiričnog romana „Kako sam postao glup“, i ako ste barem jednom naišli na ljude o kojima govori, svidjet će vam se i on i roman. Po riječima samog autora, ovo djelo duguje svoj nastanak jednoj rečenici iz Biblije, iz Propovjednika („Što više znanja, to više boli.“). U blurbu Page također navodi da je pri stvaranju Antoineova lika imao na umu Kopernika, Darwina i Freuda, znanstvenike koji su čovjeka oslobodili mračnjaštva, ali da je za otkrivanje njihovih istina –1. Zemlja je samo jedan od mnogih planeta, 2. čovjek potječe od životinje, 3. postojanje nesvjesnog - trebala velika hrabrost i tvrdokornost jer su ogolile čovjeka, uzevši mu vjerovanja koja su mu ulijevala sigurnost.

Inteligentan, obrazovan, senzibilan, inhibiran, znatiželjan, dubinom percipiranja sebe i svijeta koji ga okružuje izmučeni dvadesetpetogodišnji Antoine već je mnogo puta utvrdio da je inteligencija riječ koja označava dobro sročene i lijepo izražene budalaštine, da je toliko zastranila da je nerijetko bolje biti tup nego zakleti intelektualac. Inteligencija nas čini nesretnima, osamljenima i bijednim (...) (str. 7)I zatoje, kako je već u naslovu naznačeno, odlučio postati glup a time i prilagođen i sretan, vodeći se vjerojatno i onom poznatom Flaubertovom izrekomo tri uvjeta koji čovjeku osiguravaju sreću (da vas podsjetim, to su glupost, sebičnost i dobro zdravlje; naravno, postoji i kvaka: ako nema ovoga prvog, sve je propalo). Da ne bi bilo zabune, Antoine nije želio postati savršen kreten, nego razvodniti svoju inteligenciju u smjesi života, opustiti se i ne uvijek sve analizirati, sve oljuštiti (str. 56) Sad je htio postati pomalo nesvjestan, vrlo neuk u pitanjima uzroka, istina, stvarnosti... Dosta mu je bilo oštrog uočavanjakoje mu je pružalo ciničku sliku ljudskih odnosa. Htio je živjeti, ne poznavati životnu stvarnost, nego naprosto živjeti. (str. 55-56). Ipak, prije negoli je pribjegao spasonosnom rješenju (čitaj: preobrazbi u glupana), naš je junak pokušao prevladati svoju teškoću sudjelovanja u životu (str. 13) na neke druge načine.

Najprije je namjeravao postati alkoholičar videći alkohol kao sredstvo za suzbijanje razmišljanja i kao dobar način uklapanja u društvo.Kako je svemu pristupao ozbiljno a usput nije imao nikakvih spoznaja o „predmetu“, bacio se na proučavanje stručne literature. Taj je postupak slijedilo upoznavanje iskusnog pijanca koji ga je trebao uputiti u pravu, konstruktivnu, kultiviranu i, nadasve, efikasnu metodu pretvaranja u profesionalnog ljubitelja kapljice. I sve je bilo u redudok s teorije nije prešao na praksu; Antoineov je plan, naime, neslavno propao zahvaljujući njegovoj fiziološkoj preosjetljivosti na alkohol koja ga je dovela u bolnicu nakon samo pola čaše piva. Srećom, ondje mu je poslije razgovora s cimericom koja se već mnogo puta pokušala ubiti, sinula nova, zamjenska ideja: počinit će samoubojstvo i tako definitivno riješiti svoj problem. Čak se upisao na tečaj za samoubojice tumačeći tamošnjim kolegama-polaznicima da je njegov život katastrofa te da posjeduje više sposobnosti da bude mrtav nego živ (str. 38). Ali, sada, kad je znao kako se ubiti, kad je izgubio nevinost amatera u korist znanja profesionalca, više nije imao volje za to. Antione nije želio živjeti, to je sigurno, ali nije htio ni umrijeti. (str. 42) Budući da je opet bio na početku, otišao je k liječniku (pedijatru, zato što on poznaje Antoinea od njegove druge godine života i zato što - ne manje bitno - svoje pacijente nagrađuje čokoladicom) zahtijevajući od njega lobotomiju, tu drastičnu mjeru koja ga je sigurno trebala zaglupiti. Drugim riječima, poboljšati mu život. Dio mozga doktor Vaporski Antoineu nije odstranio fizičkom metodom, ali mu ga je zato umrtvio /smirio / uspavao / usporio antidepresivom.

I tako je Antoine dao ostavku na mjesto predavača na sveučilištu. Oslobodiose i svega što bi mu moglo poticati duh (tj. onoga što određeni lokalni političar s omalovažavanjem naziva kulturom) i umjesto tih stvari u stan dovukao one bezopasne, postigavši da mu garsonjera posjeduje najsavršeniju neškodljivost za njegov mozak na putu mlitavosti. (str. 73) Postizanje uspjeha na putu oslobađanja od jarma inteligencije - ili kako bi to Antionelijepo rekao, ne trebam zadržati osjećaj za glupost, nego blagotvorne elemente koji u njoj plivaju poput oligoelemenata: sreću, određenu distanciju, sposobnost da ne patim zbog empatije, površnost života i duha (str. 75) - još jeubrzao i njegov novi posao: postao je broker. Štoviše, čak se i obogatio zahvaljujući kratkom spoju što ga je prouzročio dodir kave i tipkovnice na njegovu radnom stolu (preporuka: premda je riječ o izuzetno djelotvornoj metodi, molim, nemojte ovo pokušavati kod kuće).

Pretvorivši se u sve ono što dotad nije bio – bezbrižnu, površnu, nesuosjećajnu osobu, kupca šminkerske odjeće, skupih automobila i tehničkih uređaja koje je samo gomilao ali ne i koristio, posjetitelja McDonald'sa, agencija za upoznavanje, teretana i frizerskih salona, igrača intelektualno nezahtjevnih videoigara, gladatelja vijesti na TV-u, čovjeka koji vjeruje u politiku i prati sportska zbivanja... , napokon više nije bio poseban, prepoznavao se u drugima kao u živim zrcalima, što ga je poštedjelo od mnogih napora (str. 85).

No, slijedeći Antioneovu uputu (ako za šest mjeseci vidite da se malo previše razvijam kao... kreten, učinite nešto. Nije mi cilj da postanem glup i tup, nego da mi molekule procirkuliraju i očiste moj previše bolni duh – str. 75), četvero zabrinutih prijatelja ga je, primjenjujući egzorcističke metode temeljene na vuduu, dezombiralo, premda je shvaćalo što je navelo Antoinea na njegov očajnički korak, a što je jedan od njih sažeo ovako: Želiš reći da si bio glup što si nastojao biti tako pametan, da si fulao, i da bi bilo pametno postati pomalo glup... (str. 57 ).

I? Je li se Antoine vratio na staro? To ćete saznati jedinoako do kraja pročitate Pageovu knjigu.Zanemarite pritom da je upravo njen završetak i njena najslabija točka. A opet, pišući zaključak proglasa u kojemu je trebao objasniti zašto odustaje od razmišljanja i želi postati glup, Antoine navodi sljedeće: Ništa me ne živcira više od priča u kojima se junak na kraju ponovno vraća u početni položaj(str. 9). Vjerojatno je i stoga, ne bi li udovoljio svom protagonistu, autor izabrao neočekivan način okončavanja njegove pustolovine.

 „Kako sam postao glup“ je mješavina cinizma, crnog humora, optimizma, pesimizma, nihilizma... Riječ je o nepretencioznom, zabavnom i duhovitom djelu koje, kad mu odstranimo površinski sloj, otkriva da se dotiče i ozbiljnih tema kao što su moral, konzumerizam, društvena svijest i savjest, preuzimanje rizika, znanost, odabiri, prilagođavanje, prijateljstvo, osjećaji...Odlučite li ući u Antoineov svijet i ujedno otkriti zašto su ovom romanu čitatelji dodijelili nagradu „Euroregional“, što je svakako bolja preporuka za čitanje od mog teksta J, možete ga pronaći u ograncima Montovjerna, Gruž i Lapad te u središnjoj knjižnici.

Renata ZLATKOVIĆ