Ovotjedna rubrika ''Zrnca knjige od pijeska'' donosi posljednju preporuku knjižničarke Matije Nenadić u ovoj godini. 

Piše: Matija Nenadić

Boris Leonidovič Pasternak: „Doktor Živago“, Školska knjiga, 2006.

U ovo postblagdansko i pretpraznično vrijeme nekako  se uvijek prisjetim priče o bosonogoj i promrzloj, svjetlokosoj djevojčici i varljivoj toplini plamičaka njezinih neprodanih šibica. U odsjaju jedne od njih, tog hladnog i snježnog posljednjeg dana neke godine devetnaestog stoljeća, tisuće svjećica gorjelo je na okićenoj novogodišnjoj jelki, diglo se u nebo i pretvorilo u sjajne zvijezde. Jedna od njih pala je ostavivši za sobom dugačak plameni trag, a duša malene prodavačice šibica u toplom bakinom naručju odletjela je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Ujutro, u kutu između dviju kuća, prolaznici su je našli rumenih obraza i s osmijehom na usnama. Pred njom je ležala hrpica potpuno izgorjelih šibica…

A onda, nekim čudnovatim asocijativnim putovima, možda zbog hladnoće i snijega, u umu mi je zašumio zvuk unajmljenih saonica kojima su se zaleđenim i snijegom prekrivenim moskovskim ulicama Jurij Živago i Tonja Gromeko zaputili na božićnu proslavu kod Sventickih, nekako baš u vrijeme kada je Paša Antipov - zbog Lare koja je voljela razgovarati u polumraku - ugasio žarulju, dogorjelu svijeću u svijećnjaku zamijenio novom, stavio ga na prozorsku dasku i zapalio. Soba se meko osvijetlila, a na ledu prozorskog stakla u visini svijeće stalo se otapati crno okašce. (str. 87). Dok je iza osvijetljenih, injem pokrivenih prozora iskrilo moskovsko božićevanje, na zgradi u Kamerherskoj ulici Jurij je zapazio crnu, otopljenu pukotinu na ledenoj naslazi jednog od prozora. Kroz tu pukotinu prosijavao je plamen svijeće i pronicao u ulicu gotovo svjesnim pogledom kao da vreba na prolaznike i nekog iščekuje. Svijeća je sjala na tom stolu. Svijeća je sjala…, prošapta Jura u sebi početak nečega nejasna i neoblikovana, u nadi da će nastavak doći sam od sebe, bez prisile. Nije dolazio. (str. 89) Doći će puno kasnije, nakon dviju revolucija i građanskog rata, u jednom od onih zastanaka, međuvremena u kojima su se njegov i Larin paralelni život nakratko i po posljednji put dodirnuli u uralskom Varikinu. Tada i tu će napisati „Božićnu zvijezdu“ i „Zimsku noć“, pjesme koje će mu objaviti prijatelji koji su ga nadživjeli. Svoje posljednje, samotne dane Jurij Živago proveo je u Kamerherskoj ulici, u onoj istoj sobi u kojoj je Lara na Božić, pred naumljeno pucanje u Komarovskog koji je njezin život pretvorio u niz i njoj samoj neshvatljivih prijestupa, vodila razgovor s mladim Pašom koji će joj postati mužem, dok o Jurju Živagu, od kojeg se sad opraštaju, u njezinu životu još nije bilo ni spomena. Stojeći uz njegov odar, naprezala je mozak ne bi li obnovila taj božićni razgovor s Pašenjkom, ali ničega se nije mogla sjetiti, samo svijeće koja je gorjela u prozoru i oko nje otopljena kružića na ledenoj kori stakla. Zar je mogla pomisliti da je umrli, što leži ovdje na stolu, u prolazu s ulice vidio ono okce i zapazio svijeću? Da je od toga izvana viđenoga plamena – Svijeća je gorjela na stolu, svijeća gorjela – krenulo njegovo životno predodređenje? (str. 531)

Zimska noć

Vilo na zemlju, vilo golu,
sve s kraja na kraj.
Svijeća je sjala na tom stolu,
svijeća je sjala.

Ko mušica roj kada ljeti
sav plamen pokri,
pahulje zasipahu sletiv
prozorski okvir.

Strijele i kružiće po staklu
mećava slala.
Svijeća je sjala na tom stolu,
svijeća je sjala.

Na obasjanome se stropu
sve sjene kupe,
križanja ruku, križanja nogu,
križanje sudbe.

Spadoše cipelice dvije
i podom klapne.
Po haljini se vosak lije
suzama s lampe.

Sijeda i bijela svud se slegla
ta snježna magla,
svijeća je sjala na tom stolu,
svijeća je sjala.

Na svijeću puhalo iz kuta,
i kušnja vila
dva križolika uzdignuta
anđelska krila.

Vila svu veljaču u kolu
da nije stala.
Svijeća je sjala na tom stolu.
                                        svijeća je sjala.              (str. 571-572)

 

Jurij Andrejevič Živago. „Doktor Živago“. Boris Leonidovič Pasternak dugo je tragao za njegovim imenom. Pronašao ga je u genitivu staroruske riječi „živ“. Jurij Andrejević, lirski junak Pasternakove epske priče, po zanimanju je liječnik – doktor živoga, čuvar Života. One zime u kojoj se vozio promrzlim moskovskim ulicama pisao je znanstveni rad o živčevlju rožnice kojim se natjecao za sveučilišnu zlatnu medalju. Iako je tek završio opću medicinu, oko je poznavao preciznošću budućeg specijalista. U tom zanimanju za fiziologiju vida pokazivale su se druge strane Jurine naravi – njegove stvaralačke sklonosti i njegova razmišljanja o biti umjetničkog izraza i građenju logičke misli (str. 87). Te 1911. godine, vraćajući se sa sprovoda Ane Ivanovne Gromeko - majke njegove buduće supruge Tonje s kojom će dobiti sina i kćer koju nikada neće vidjeti – umrle baš u božićnoj noći, poželio je maštati  i razmišljati, mučiti se oko forme, stvarati ljepotu. Sada je, kao nikad prije, znao da se umjetnost uvijek, bez iznimke, bavi dvjema stvarima. Ona neprestano razmišlja o smrti i time neprestano stvara život. Velika,     prava umjetnost jest ono što se zove Otkrivenje Ivanovo, i ono što njega dopisuje (str. 99).    

Revolucionarni potresi iz 1905. već su iza njega, no događaji turbulentne ruske povijesti koji tek slijede – prvi svjetski rat, revolucija iz 1917, građanski rat, uspostava socijalističkog poretka - grubo će mu se uplesti u život. Regrutirat će ga kao ratnog liječnika, bit će ranjen i otpušten, iz osiromašene i iscrpljene Moskve s obitelji će u prepunom vlaku stići do Urala, Varikina nedaleko Jurjatina, zarobit će ga partizani, postat će bjegunac, vratiti se u Jurjatin i konačno 1922. opet u Moskvu. Sve to vrijeme - naizgled slučajno, a zapravo sudbinski - njegov život susretat će se sa životima protagonista iz božićne noći 1911. godine i mnogim drugima; neki će dolaziti, a neki trajno odlaziti iz njega. Otvorenih očiju promatrajući posljedice revolucionarnih zbivanja, shvatit će da je revolucija zakonitost, ali da joj na isti zakonit način nema izgleda. Ona je tek u svome početku smislena i čista, jer već sljedećim korakom, da bi se uopće održala, krutne u ponavljanju, njezina se bezuvjetnost pretvara u društveno, ideološko i političko nasilno vrbovanje u kojemu čovjek gubi vjeru u vlastito mišljenje i time prestaje biti individuum. Jurij Živago ne bori se protiv zadatih mu okolnost, ali im se ne prilagođava. Potucajući se ruskim prostranstvima ne prestaje promatrati ljepotu zemlje u smjeni godišnjih doba, razmišljati o tajnama života i smrti, pitanjima povijesti i kršćanstva, buci i razmrvljenosti svijeta suprotstavljati poluglasne razgovore s Larom, od kojih su čak i oni najtričaviji bili puni smisla poput Platonovih dijaloga (str. 422). Jer sveopćem razaranju opire se ljubavlju koja je sloboda i istina, sila koju je nemoguće zanijekati. Zato na spomen ljubavi Jurja i Lare treba potpuno utišati  „Larinu pjesmu“ Maurricea Jarrea i sa Živagova lica skinuti obrazinu Omara Sharifa, a s Larinoga pak onu Julie Christie jer oni se nisu voljeli filmskom ljubavlju. Oni su voljeli jedno drugo ne po neizbježnosti, ni po 'plamenu strasti', kako se to pogrešno opisuje. Oni su se voljeli zato što je tako htjelo sve oko njih: zemlja pod njima, nebo nad njihovim glavama, oblaci i drveće. Njihova ljubav sviđala se okruženju možda i više no njima samima. Neznancima na ulici, daljinama što se otvaraju u šetnji, sobama u koje su se useljavali i u njima se sretali. Ah to, baš to je i bilo ono najvažnije što ih je zbližavalo i sjedinjavalo! Nikad, nikada, čak ni u trenucima najobilnije, bezumne sreće nije ih ostavljalo ono najviše i zanosno: uživanje u zajedničkom liku svijeta, u osjećaju njihove vlastite uključenosti u cjelinu slike, u čuvstvo pripadanja ljepoti čitavoga prizora, svemu svemiru. Disali su samo tom vezom. I zato ih dizanje čovjeka nad ostalu prirodu, pomodno njegovo tetošenje i klanjanje pred njim nije privlačilo. Načela lažne društvenosti, posuvraćene u politiku, činila su im se žalosnom kućnom radinošću i ostajala nerazumljiva (str. 523-533). Oboma jednako bilo je mrsko sve ono kobno tipično u suvremenom čovjeku, njegov naučeni zanos, kričava uzvišenost i ona samrtna prizemnost koju tako predano šire neizbrojivi djelatnici znanosti i umjetnosti ne bi li genijalnost i dalje ostala što većom rijetkošću. Njihova je ljubav bila velika. Ali svi ljudi vole, a da i ne zapažaju neobičnost svojih osjećaja. Za njih su pak – u tome je i bila njihova izdvojenost – oni trenuci kad bi poput strujanja vječnosti njihovim prolaznim ljudskim postojanjem zastrujila strast bili trenucima u kojima su otkrivali i spoznavali novo i sve novije o sebi i o životu uopće (str. 422)

 

Doktor Živago, mršav, zarastao i zapušten, vratio se u Moskvu početkom NEP-a, najdvojbenijeg i najdvoličnijeg sovjetskog razdoblja. Tonja je u to vrijeme sa svojim ocem i djecom već emigrirala u Pariz, Lara je s Komarovskim negdje na granici s Kinom. Nakratko je sreću pokušao naći s Marinom, djevojkom specifične boje glasa koja se pojavila u trenutku kada je on već izgubio svaku nadu u sretniju i bolju budućnost zemlje u kojoj je zapeo. Ne prihvaćajući tu i takvu stvarnost u razgovoru s prijateljima iznosi dijagnozu epohe (U naše vrijeme sve su češći mikroskopski oblici srčanih udara. Nisu svi smrtonosni. U nekim slučajevima ljudi prežive. To je bolest novijeg vremena. Mislim da su njezini uzroci u moralnome redu stvari. Od goleme većine nas traži se trajno, u sustav ugrađeno, dvoličnjaštvo. A ne može se iz dana u dan bez posljedica po zdravlje ponašati protivno onome što osjećaš, upinjati se oko nečega što ne voliš, radovati se onome što ti donosi nesreću. Naš živčani sustav nije prazan zvuk, nije izmišljotina. On je iz vlakana sastavljeno fizičko tijelo. Naša duša ima mjesto u prostoru i u nama se smješta poput zuba u ustima. Nju se ne može beskrajno i nekažnjeno silovati. str. 514), povlači se od svih i u sobi na čijem je prozoru davne 1911. ugledao plamen svijeće koji je u njemu već tad naznačio pjesnika u stihove pretače sve ono o čemu je razmišljao, što je proživio, što je sanjao i što se događalo. Umro je sam, na ulici, 1929. godine. Svojim pjesmama, duhovnim testamentom potomcima, otišao je u besmrtnost. Pjesama je dvadeset i pet, a prva od njih naslovljena je „Hamlet“.

 

Hamlet

 

Žagor zamre. Ja na binu stanem.

Naslonjen na okvir od kulise

po dalekoj jeci razaznajem

što će za života moga zbit se.

 

Ovdje u me zure tmine noćne

tisućama dvogleda na osi.

Ako moguće je, aba, Oče,

kalež ovaj mimo mene nosi.

 

Ja volim Tvoj tvrdoglavi naum,

pristajem da uloga me vodi.

Ali sada vidim drugu dramu

pa me ovog puta oslobodi.

 

A raspored činova je zada,

i put svršit - neodgodivo je.

Sam sam, sve u farizejstvo pada.

Život živjet nije preći polje.        (str. 551)

 

Roman Doktor Živago / Boris Leonidovič Pasternak ; s ruskoga preveo Milan Mirić : pjesme Jurija Živaga s ruskoga preveo Fikret Cacan. Zagreb : Školska knjiga, 2006. dostupan je u Narodnoj knjižnici Grad i ogranku Gruž