U prepunoj Saloči od zrcala, novinar i neumorni čuvar kolektivne memorije, Vedran Benić, u četvrtak, 30. travnja 2026. održao je drugo predavanje iz ciklusa „Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad “. Ovoga puta, autor nas je poveo na put izvan zidina, u vrijeme kada su današnja urbana središta bila tek „daleka periferija“.
Pod naslovom „Pile, Ploče, selo Gruž i vinogradi Lapada“, Benić je ispleo mrežu povijesnih činjenica, privatnih arhiva i onih dragocjenih gradskih anegdota koje balansiraju na tankoj granici između legende i zbilje.
U središtu večeri bilo je razdoblje kada se „Dubrovnik–Grad“ poistovjećivao isključivo s prostorom unutar zidina, dok su Pile i Ploče funkcionirale kao gradska predgrađa, Gruško polje nije bilo samo vježbalište 23. Domobranske pukovnije, nego i prvo javno nogometno igralište, koje je postupno izraslo u glavnu dubrovačku luku zamijenivši premali Porat, a Lapad se doživljavao kao daleka, pitoreskna campagna.
U tom kontekstu posebno je zanimljiv njegov koncept „predmorja“ – širokog morskog prostranstva koje je stoljećima bilo stvarna, iako neformalna, ekstenzija grada, prostor trgovine i susreta s vanjskim svijetom.
No, romantična slika Dubrovnika brzo ustupa mjesto složenijoj stvarnosti. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća Grad se, kako je istaknuto, prema vlastitoj morskoj fasadi nije odnosio s osobitim obzirom. Na to je, uostalom, upozorio i George Bernard Shaw tijekom boravka 1929. godine. Iako je Dubrovnik opisivao riječima: „Oni koji traže raj na zemlji, trebaju doći i vidjeti Dubrovnik“, nije propustio primijetiti i njegovu manje ugodnu stranu - neadekvatnu kanalizaciju koja se izravno izlijevala u more.
Posebnu pažnju publike izazvao je segment o tzv. „giblinu“, lokalnom nazivu za kanalizacijski talog, kao i o klaonici na Pločama – Komardi – čiji su ostaci desetljećima završavali u moru ispod zidina. Taj kontrast između luksuznih hotela i neugodnih mirisa bio je snažan podsjetnik na sporost komunalne modernizacije, koja je konkretne pomake doživjela tek sredinom 20. stoljeća.
S druge strane, Pile su u novinskim zapisima s početka 20. stoljeća opisivane kao „pluća grada“, prostor zelenila i odmora. Nestanak drvoreda murvi i njihova zamjena palmama simbolički oslikava promjene urbanog identiteta.
Benić je ukazao i na prometnu izoliranost Dubrovačke Republike, koja je – kako je citiran Josip Bersa – svjesno zanemarivala razvoj kopnenih putova iz sigurnosnih razloga. Tek s dolaskom Francuza početkom 19. stoljeća probija se cesta prema Gružu, čime započinje nova faza prometnog i urbanog razvoja.
Predavanje je osobito oživjelo u trenucima kada je povijest progovorila kroz anegdote. Tako je, primjerice, publika s posebnim zanimanjem pratila priču o signalizaciji dolaska brodova: u vremenu bez telefona, s tvrđave Imperijal, vojnici su podizali balon kako bi se građanima javili da parobrod stiže u luku.
Ništa manje živopisne nisu bile ni epizode o kočijašima, prvim akterima turističkog života grada. Već krajem 19. stoljeća novinski zapisi bilježe njihovu sklonost pregovaranju oko cijena, kao i otvorenu naklonost stranim gostima u odnosu na domaće. Jedan od zabilježenih slučajeva govori i o diskretnom dogovoru između hotelskog službenika i kočijaša o “uvećanim” tarifama – detalj koji zvuči iznenađujuće suvremeno.
Dolazak novih prijevoznih sredstava unio je dodatnu dinamiku: omnibus, automobil i naposljetku tramvaj nisu dočekani bez otpora. Naprotiv, zabilježeni su i štrajkovi, pa čak i pokušaji sabotaže tramvajske pruge, što svjedoči o napetostima koje su pratile modernizaciju. Ipak, tehnološki napredak pokazao se nezaustavljivim, a Gruž je preuzeo ulogu glavne luke, osobito nakon što je Österreichischer Lloyd preusmjerio svoje linije iz starog Porta.
Poseban ton večeri donio je završni dio posvećen Lapadu, gdje se povijest gotovo neprimjetno prelila u osobnu memoriju. Priče o vinogradima, obiteljima doseljenima s Hvara nakon filoksere i djetinjstvu obilježenom berbama grožđa i dječjom igrom nogometa otvorile su prostor za intimniji pogled na grad. Kroz obiteljsku povijest Dulčića – Mirinih (Benićevih s majčine strane) – koji su u Lapad stigli s Hvara, predavač je oslikao portret snažne none Margarite, koja je u jeku Drugog svjetskog rata dvojici je talijanskih vojnika u vinogradu – otela pušku! Anegdota o vojnicima koji skrušeno mole „Signora, vi prego, ridateci il fucile“ izazvala je salve smijeha u dvorani, ali i duboko poštovanje prema generacijama koje su se vješto vodile kroz život u teškim vremenima.
Predavanje je zaključeno pričom o zadnjem kočijašu Ibru Čampari i o nevjerojatnom događaju iz 1963., kada su dva velika teretna broda, talijanska „Carmella“ i grčka „Anastasia“, zabunom uplovila u stari gradski Porat, misleći da je to glavna luka. Bio je to posljednji, makar i slučajni, trzaj trgovačkog teretnog prometa u sjeni zidina.
Vedran Benić još je jednom uspio na sat vremena izbrisati suvremenu buku i gužvu, vrativši nas u Dubrovnik kakav je nekad bio – mirisan, prkosan, intiman i beskrajno sentimentalan uz uvid u razvoj gradskih predjela koji su nekoć bili tek rubovi – a danas su njegovo neizostavno tkivo. Sljedeće putovanje zakazano je već sljedeći četvrtak u 19 sati, a sudeći po odazivu, Saloča od zrcala bit će ponovno pretijesna za sve zaljubljenike u sentimentalne priče o povijesti Grada i njegovih stanovnika.