U organizaciji dubrovačkoga Ogranka Matice hrvatske i Dubrovačkih knjižnica u ponedjeljak, 14. rujna 2026., u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad održano je predavanje „Našijenci u svijetu”, koje je održala doktorica znanosti. Aida Cvjetković. Predavanje je otvorilo zanimljivo i manje poznato poglavlje dubrovačke iseljeničke povijesti – priče o ljudima s Elafita i iz Dubrovačkoga primorja koji su u 19. stoljeću, vođeni potragom za boljim životom, krenuli preko oceana i u dalekim krajevima Južne Amerike izgradili poslovna carstva, ali pritom nikada nisu prekinuli vezu sa svojim zavičajem.

U središtu večeri bile su životne priče Paska Baburice, Iva Kuljevana, Federika Glavića te braće Nikole i Miha Mihanovića – ljudi koji su od skromnih početaka stigli do velikih poslovnih uspjeha, a dio svojega stečenog bogatstva vraćali Dubrovniku, Elafitima i Dubrovačkom primorju. Njihove priče istodobno su priče o iseljavanju, poduzetništvu, upornosti i uspjehu, ali i o odgovornosti prema mjestu iz kojega su potekli.

Govoreći o razlozima iseljavanja, Cvjetković je istaknula siromaštvo, nezaposlenost, gospodarsku nesigurnost, propast vinogradarstva uzrokovanu filokserom i peronosporom nakon čega su uslijedili nepovoljni trgovinski odnosi. Mnogi su u Južnu Ameriku odlazili bez imovine i posebnih kvalifikacija, a započinjali su kao radnici u tvornicama salitre, trgovci, pomorci i stočari. Unatoč surovim klimatskim uvjetima i teškom radu, hrvatski su iseljenici postupno stvarali vlastite poslovne sustave. U Čileu su ostavili trag u gospodarstvu, imenima rudnika te razvoju gradova poput Punta Arenasa. U tamošnjem muzeju i danas postoji odjel posvećen hrvatskim doseljenicima.

Pasko Baburica s Koločepa u Južnu je Ameriku otišao sa 17 godina, nakon što je pet godina učio zanat u Trebinju. U novoj je sredini najprije otvorio trgovinu željeznom robom, zatim se bavio prijevozom stoke te imao mesnice i klaonice. Pravi poslovni uspjeh ostvario je ulaskom u industriju salitre. Postao je jedan od njezinih najmoćnijih poduzetnika i stekao nadimak „kralj salitre”. Imao je više od 30 tvornica i zapošljavao oko 30 tisuća ljudi, među kojima je bilo mnogo Hrvata. Ulagao je u bankarstvo i bio jedan od osnivača Jugoslavenskog Lloyda.

Baburica je osnivao dobrotvorne zaklade, pomagao različite projekte i podupirao rodni kraj, a   1920. godine postao je prvi počasni građanin Dubrovnika. Njegova kuća u Valparaísu danas je muzej likovne umjetnosti.

„Koga god sam u Čileu pitala za Paska Baburicu – od čistača ulice do djelatnika turističkoga ureda – svi su znali tko je on”, istaknula je Cvjetković.

Baburica je preminuo 1941. godine u Valparaísu.

Ivo Kuljevan rođen je na Lopudu 1850. godine. Nakon odlaska u Južnu Ameriku bavio se trgovinom vinom i alkoholnim pićima, ali nije zaboravio rodni otok. Nastojao je dovesti električnu energiju na Lopud, pomagao je izgradnju škole i podupirao druge projekte. Nakon posjeta otoku 1926. godine razočarao se načinom na koji su iskorištena sredstva koja je slao, a svoje je nezadovoljstvo iznio u pismu Lopuđanima, pozivajući ih na rad, zajedništvo i odgovornost. Kuljevan je pomagao izgradnju škole, a njegova su sredstva bila namijenjena i drugim projektima na otoku. Preminuo je 1928. godine u Chiclayu.

Posebno mjesto u predavanju zauzela je priča o Federiku Glaviću, koji se, za razliku od mnogih iseljenika, vratio u Dubrovnik i u rodni grad donio kapital stečen u Južnoj Americi.

„Da nije bilo Federika Glavića, Dubrovnik i njegovo pomorstvo bili bi izbrisani s karte gospodarstva”, rekla je Cvjetković, istaknuvši njegovu ulogu u obnovi dubrovačkoga pomorstva i gospodarstva.

Glavić je ulagao u brodarstvo, turizam, hotele, rudnike i tramvajski promet. Zapošljavao je ljude, pomagao obiteljima i financirao različite projekte. Na njegov je zahtjev tramvajska stanica bila postavljena kod Vile Dubravke. Ulagao je u Dubrovnik u vrijeme kada turizam još nije bio gospodarska grana kakvom ga poznajemo danas.

Bio je poznat po tome što nije trpio nerad, ali je istodobno pomagao svima koji su željeli raditi. Unatoč velikom doprinosu, u Dubrovniku je bio i podcjenjivan, pa su ga pojedinci podrugljivo nazivali „tovarom od zlata”. Kada je preminuo 1941. godine, cijeli je Dubrovnik bio zavijen u crno. Predavačica je istaknula kako mu se grad nije dovoljno odužio te izrazila nadu da će to učiniti buduće generacije.

Nikola i Miho Mihanović još su jedna priča o nevjerojatnom usponu hrvatskih iseljenika. Potekli su iz velike obitelji pomorca Petra Mihanovića, a Nikola je od mladosti bio povezan s pomorstvom. Najprije je prevozio terete na rijeci Paraná, a potom razvio veliko brodarsko poslovanje. Bio je počasni konzul Austro-Ugarske Monarhije u Argentini, izgradio je jednu od prvih velikih višekatnica u Buenos Airesu, a 1897. godine imao je 57 brodova. Početkom 20. stoljeća njegova je flota narasla na približno 300 brodova.

Braća Mihanović ulagali su u različite gospodarske grane, ali su posebnu pozornost posvećivali dobrobiti zajednice. Pomagali su školstvo i zdravstvo, osnivali zadruge i tečajeve, unaprjeđivali položaj žena na selu, gradili gustijerne te pomagali siromašnima, obiteljima, župama i hrvatskim iseljeničkim društvima.

Škola u Dolima jedan je od tragova njihova dobrotvornog rada. Pomagali su i dječjim ustanovama i pučkim kuhinjama.

Miho Mihanović bio je veliki filantrop i humanist. Govorio je više jezika i osobito se zalagao za obrazovanje. Nepismenost je smatrao jednim od najvećih problema društva, a školu najvažnijim sredstvom društvenoga napretka.

Braća su pomagala i hrvatskim iseljeničkim društvima u Južnoj Americi, a borila su se i protiv talijanskog svojatanja Dalmacije.

Nikola je preminuo 1929. godine u Buenos Airesu, gdje su braća i pokopana.

Kroz sve ove priče provlači se ista nit – ljudi su odlazili jer su ih na to tjerale gospodarske prilike, siromaštvo i neizvjesnost, ali uspjeh u svijetu nije značio prekid veze s domovinom.

Naprotiv, mnogi su svoj teško zarađeni novac vraćali u rodni kraj.

„Teška nevolja natjerala ih je da napuste svoju domovinu. Otišli su bez škola, posebnih kompetencija i puno su postigli“, kazala je Cvjetković.

Mnogi su, međutim, ostali anonimni. Neki nisu uspjeli, neki su se željeli vratiti, ali nisu imali novca, dok su se drugi zbog neuspjeha ili dugova sramili povratka.

Oni koji su uspjeli često su pomagali upravo onima koji su ostali kod kuće.

Posebno ostaje otvoreno pitanje njihova mjesta u današnjem javnom prostoru Dubrovnika. Unatoč golemom doprinosu gradu i rodnom kraju, Federiko Glavić, Ivo Kuljevan te braća Nikola i Miho Mihanović nemaju ulicu koja nosi njihovo ime, što dodatno otvara pitanje jesmo li tim velikanima danas iskazali dovoljno priznanja za sve što su učinili za svoj grad i svoj kraj.

 „Mnogi su gradili tuđe domovine, ali nisu zaboravili svoju. Trebali bismo se ovim ljudima bolje odužiti.“

Na kraju predavanja u ime dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske zahvalila je Monika Grdiša Asić, čime je zaključena večer posvećena ljudima čije su životne priče povezale Dubrovnik, Elafite i Dubrovačko primorje s dalekim krajevima Južne Amerike.