John Donoghue

Šahovski klub Totenkopf

„Nije dovoljno biti samo nadaren da se postane pisac. Da bi se napisala knjiga treba biti čovjek.“

• Ralph Waldo Emerson

Postoje knjige koje vas na prvu obuzmu, oduševe, prisile da ih pročitate u jednom dahu. Dok pišem ovaj tekst, na pamet mi pada knjiga Gonič zmajeva pisca KhaledaHosseinija koju sam sasvim slučajno (obično kupujem i posuđujem knjige intuitivno tj. bez posebnoga razmišljanja)kupio u tada kultnoj knjižari Algoritma u Zagrebu kod Hotela Dubrovnik,taj isti dan počeo čitati i pročitao u jednom dahu čitajući sve do tri ujutro. Svaki je redak tražio novi, svaka me pročitana stranica izazivala da krenem na drugu i tako sam završio čitanje u jednoj noći. Čujem da je ta knjiga ušla u obveznu školsku lektiru, što je još jedan dokaz moga intuitivnog čitalačkog ukusa (nadam se da ovo ne zvuči pretenciozno).

Dakle, prije nekoliko dana u knjižnici sam posudio knjigu naslova Šahovski klub Totenkopf od meni sasvim nepoznatoga pisca JohnaDonoghuea. Uobičajeno, prije nego što odlučim posuditi knjigu pogledam što piše o piscu ako mi nije poznat,što sam i tada napravio. Moram priznati da bilješka o piscu  nije bila obećavajuća, tamo piše da je psihijatar rođen u Liverpoolu 1957., da se razmjerno kasno počeo baviti pisanjem i da je prije ove knjige izdao dvije zbirke pjesama i povijesno djelo o engleskoj revoluciji naslovaFireundertheAshes(Vatra pod pepelom). Dalje se navodi da mu je osnovna zamisao o romanu Šahovski klub Totenkopf nadošla za vrijeme jutarnjega buđenja, negdje na granici sna i jave. Upravo me ta rečenica ponukala da posegnem za knjigom jer mi se ponekad dogodi da mi na pamet dođe odluka ili rješenje nekoga problema u jutarnjim satima kada se budim i to je baš između sna i jave.

Tema knjige priča je o časniku SS-a i čovjeku čiji je jedini krimen to što je Židov te sa svojom obitelji završava u zloglasnom logoru Auschwitz. Emil je Židov, po zanimanju urar, ali je i vrhunski šahist dok je MeissnerNijemac pripadnik SS-a kojemu je zadatak nadgledati djelatnost brojnih radnih logora u kompleksu Auschwitza u cilju da sve dobro funkcionira.Pod nemogućim seuvjetima odvijala proizvodnja za potrebe vojne industrije Trećega Reicha. Radnja je isprepletena u razdoblju prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Ovo je svojevrsni psihološki triler koji čitatelja upoznaje s izopačenim, morbidnim i nadasve očajnim poretkom i pravilima koja vrijede za koncentracijske logore. Ljudsko dostojanstvo u ovakvom okružju pada u svim segmentima na ispitu humanosti.Ovdje mi nije želja prepričavati radnju romana jer onaj koji piše o knjizi svakako mora zainteresirati budućega čitatelja,a ne mu unaprijed prepričati fabulu i uskratiti ga zazadovoljstvo čitanja. Nikako mi nije jasno čemu na internetu toliko stranica u kojima se prepričavaju dijela poznatih i nepoznatih autora i tko to čita osim učenika kojima nije do lektire. Zar svaka rečenica u nekoj knjizi nije sama po sebi izvor mudrosti, ljepote i znanja, te čemu doznati radnju i kraj nekoga dijela ako u njemu nismo uživali, no to je tema za drugi put.

Dakle, ova jeknjiga ujedno priča o zlu, mržnji, praštanju i savjesti koja je kao takva predmet teoloških i filozofskih rasprava. Je lisavjest od Boga ili je sama usađena u ljudsku egzistenciju?To su pitanja koja nisu postavljana u knjizi, ali nas jednostavno radnja navodi da i o tome promišljamo. Pisac John Donoghue psiholog je po struci i on se zasigurno u svojem radu susreće s takvim pitanjima. Pitanja mržnje i praštanja vječita su tema i upravo je to glavna preokupacija ove knjige. Kako oprostiti nakon strašnih počinjenih zločina kojima sami svjedočite i koji vas se tiču u najbestijalnijem obliku? Knjiga je zanimljiva, napeta, dramatična i nepredvidljiva,do zadnje vas stranice drži u neizvjesnosti. Međutim, pored svega toga, ona je i duboko produhovljena. Poslije rata bivši časnik SS-a postaje katolički svećenik, a bivši uznik vrhunski šahist i njihov poslijeratni susret kao da je bio neizbježan, a kraj priče nepredvidljiv. Ovaj sam osvrt započeo s konstatacijom da nas neke knjige obuzmu i da ih ne možemo ispustiti iz ruku, no ova me knjiga zbog svoje ljepote prisilila da je čitam deset dana jer ovo lijepo štivo nisam htio izgubiti, želio sam da traje puno duže od jedne neprospavane noći.