U rubrici ''Zrnca knjige od pijeska'' gdje svaki tjedan objavljujemo osvrte i preporuke za čitanje naših knjižničara, danas nam svoja ''Zrnca'' piše Matija Nenadić.

 

Piše: Matija Nenadić

 

Luigi Pirandello „Pokojni Mattia Pascal“

 

Svatko sebi masku skrpa kako najbolje zna – vanjsku masku. Jer unutra ima

još jedna, koja se često ne poklapa s vanjskom. Tako ništa nije istina.

 

Luigi Pirandello „Humorizam"

 

 

Knjiški moljac Pavao Pavličić u svom kolumnističkom tekstu „Knjižničari“ te „umne ljude“, knjižničare, doživljava kao prilično melankolične, kao one u čijem glasu i u čijim očima ima neke tihe tuge, a razlog za takvo njihovo stanje vidi u knjigama. Naime, knjižničarska melankolija uzrokovana je sviješću knjižničara da ne mogu, ma koliko je svakodnevno i izbliza promatrali, utjecati na sudbinu knjige. (https://www.matica.hr/vijenac/338/knjiznicari-6470/ ) Ustvari, kad se sve zbroji i oduzme, knjižničari ni na što ne mogu utjecati, pa ni na vlastitu sudbinu. Ili možda ipak…?

Mattia Pascal bio je knjižničar. Pokušao je sebi skrojiti sudbinu drugačiju od one koja mu je dana. I zato je umro dva puta. Sada, čekajući svoju treću, posljednju i konačnu smrt, vrativši se u knjižnicu iz koje je i krenuo, pišući, mirno sagledava svoj nadasve neobičan slučaj, koji bi, zapisan,  nekom slučajnom čitatelju mogao poslužiti kao pouka.

Ovaj knjižničar nelijepe je vanjštine, s jednim okom koje uvijek trči na svoju stranu, neformalnog obrazovanja, i nestalne, pomalo čudnovate prirode. Velikim dijelom i svojom krivnjom, našao se u braku prepunom svađa i s punicom vještičjega kova. Prerana smrt oca koji je, ne baš časnim radnjama, stekao priličan imetak, majčina nesposobnost da taj imetak očuva te vlastita lijenost i nepoduzetnost, doveli su ga u tešku materijalnu situaciju. Kako bi prehranio obitelj, preko veze dobiva zaposlenje knjižničara u općinskoj knjižnici koja mu postaje utočište, a u svojem je bilježenju sazrijevanja još trpke mu duše zapisao:

„Prvi put kad mi se dogodilo da se nađem s knjigom u rukama, uzevši je onako slučajno i nenamjerno s jedne police, prođoše me srsi groze. Zar sam spao na te grane (…) da ja, knjižničar, osjećam dužnost čitati za sve one koji u knjižnicu ne dolaze? Pa tresnuh knjigom o pod. Ali poslije je ponovo uzeh; pa – da, počeh i ja čitati, (…)  samo jednim okom, jer ono drugo nije htjelo ni čuti za to. Tako sam čitao koješta, bez ikakva reda, ali najčešće filozofske knjige. Vrlo su teške, a ipak, tko se njima hrani i unosi ih u tijelo, živi u oblacima. Još mi gore izvjetriše mozak koji je već po sebi bio vjetrenjast. Kad bi mi se počelo pušiti u glavi, zatvorio bih knjižnicu i otišao nekom vrletnom stazom na komad samotne obale.“ (str. 294)

Gotovo istodobna smrt voljene kćeri i majke u njemu izaziva novi slom i suicidalne misli, a nakon još jedne neizdržive svađe sa suprugom i punicom, iskoristivši novce koje mu je poslao brat kako bi dostojno pokopao majku, pukim slučajem našao se u Monte Carlu gdje na ruletu osvaja veliki novčani dobitak. Bio je naumio slavodobitno vratiti se kući, no kako iz novina saznaje da je umro, jer su supruga i punica u lešu nekog nesretnika koji se utopio prepoznale njega, Mattiju Pascala, shvaća da je ono što je za druge značilo njegov konačni nestanak, njegova mogućnost osvajanja prostora slobode i novog života u kojem će, malo-pomalo, sam sebe iznova izgraditi. Od tog trenutka postat će netko kome će nadjenuti ime Adriano Meis, obrijat će bradu, pustiti kosu, staviti naočale, riješit će se prstena, predstavljat će se kao filozof neke vesele filozofije, bit će siroče koje je odgojio djed. Putovat će Italijom i Njemačkom, a nakon godinu dana potucanja po svijetu i izbjegavanja društva kako ne bi makar i slučajno drugima otkrio da je u stvari tek sjena nepostojećeg čovjeka, trajno će se nastaniti u Rimu. Čak će, kao završni čin potpune transformacije, operirati i svoje razroko oko. No uzalud, sjenaMattijine prošlosti neprekidnoga je pratila podsjećajući ga da je tek tlapnja:

„A što sam drugo bio ja ako ne izmišljeni čovjek? Putujući izmišljaj koji želi i, uostalom, mora silom ostati sam za sebe, premda uronjen u stvarnost? Prisustvujući životu drugih i potanko ga promatrajući, vidio sam sve one svoje prekinute niti. Jesam li ja sad mogao te niti povezati sa stvarnošću?  (…) Ne. Smio sam te niti povezati samo maštom.“ (str. 334)

Pruživši mu mogućnost novog života, Adriano je Mattiju osudio na slobodu bez slobode, na postojanje izvan zakona za koji on prvotni mrtav, a pred kojim on podrugovljeni nema nikakva prava – ne može se ponovo oženiti, prijaviti krađu, sudjelovati u dvoboju; ne može čak kupiti ni psića. Bez poštivanja društvenih zakona Mattija/Adriano ne može postojati.

„Činilo mi se da je sreća što me drže mrtvim. Pa eto, uistinu sam mrtav. Mrtav? Gore nego mrtav; (…); mrtvi ne moraju više umirati, a ja moram; još sam živ za smrt, a mrtav za život. Kakav, zaista, još može biti moj život? Ona negdašnja dosada, samoća, drugovanje sa samim sobom?“ (str. 428)

IsceniravšiAdrianovu smrt, Mattija Pascal umrijet će i drugi put. Ponovno će preuzeti svoj stalni identitet i vratiti se prošlome životu koji je bio napustio. No život ide dalje i u njegovu rodnome mjestu nitko ga s nestrpljenjem ne očekuje. Morat će prihvatiti novonastale okolnosti i promjene koje su nastale nakon njegova odlaska, a promjenu vlastita identiteta morat će proglasiti neuspjelom. Kako bi negdašnjoj supruzi i njenoj novoj obitelji omogućio miran život, pristaje i dalje biti mrtav. Dane provodi u knjižnici, pišući u društvu knjižničara don Eligija svoju čudnu pripovijest ne videći kakva bi korist od nje mogla biti. Prosvijetlit će ga don Eligio:

„Ako ne druga, ova (…) - da izvan zakona i onih pojedinosti, bile one radosne ili žalosne, po kojima smo ono što jesmo, dragi gospodine Pascal, nije moguće živjeti“ (str. 477)

No Mattia se nipošto nije vratio ni u zakon, ni u svoje pojedinosti. Njegova je žena Pominova žena, a on sam više ne može sa sigurnošću reći ni onu od malobrojnih stvari koje je pouzdano znao: „Zovem se Mattia Pascal.“ Tek će ponekad dolaziti vidjeti sebe mrtva i pokopana. Na groblju, nad grobom pokopanog neznanca, još stoji natpis:

Pogođen zlim udesom

MATTIA PASCAL

knjižničar

plemenito srce, otvorena duša, ovdje dobrovoljno počiva

Uhvati li ga tada melankolija, ona crna žuč u kojoj uvijek iskrsava tamna sjena danoga svijeta? Vjerojatno. Biti lažni mrtvac nije lijepo zanimanje.Svoj rukopis ostavio je knjižnici uz obvezu da ga nitko ne smije otvoriti dok ne protekne pedeset godina od njegove konačne smrti. To vrijeme davno je prošlo pa je u međuvremenu vjerojatno već uistinu i umro. No, možda, neki radoznali čitatelj već sutra u knjižnici posudi roman Luigija Pirandella „Pokojni Mattija Pascal“ u kojem je sadržana njegova pripovijest te će opet oživjeti i zadobiti neki novi značaj, onaj koji će mu opet dati netko drugi. A možda ga tješi činjenica da je Pirandello, uvjeren kako oni kojima je jednom podario život jedini mogu umaći neumoljivom protoku vremena, upravo njemu, pokojnome Mattiji Pascalu, knjižničaru, 1908. posvetio “Humorizam“, svoj glasoviti ogled  u kojem objašnjava specifičnosti jednog osebujnog, humorističnog načina stvaranja. A ako nitko ne posudi knjigu, i ako Mattija nije zadovoljan, u vezi s književnošću, kao i u vezi sa svim ostalim, uvijek možemo zajedno s njim povikati: Proklet bio Kopernik! (…) Kopernik je nepopravljivo upropastio čovječanstvo!

 I za kraj, par citata namijenjenih kolegama knjižničarima. Svaka sličnost sa stvarnim knjižnicama i knjižničarima slučajna je.

Otprilike dvije godine bio sam ne znam da li više lovac miševa ili čuvar knjiga u biblioteci koju je neki monsignorBoccamazza godine 1803. ostavio na samrti našoj općini. Taj je monsignore očigledno vrlo slabo poznavao ćud i navike svojih sugrađana; a možda se i nadao da će njegova zadužbina s vremenom i blizinom u njihovim dušama užeći ljubav prema učenju. Dosad je, mogu posvjedočiti, nije užegla: kažem to u hvalu svojih sugrađana. Za taj se poklon općina, dapače, pokazala Boccamazzi tako malo zahvalnom da mu nije htjela podignuti ni poprsje, a knjige je godinama ostavila nabacane u nekom golemom vlažnom skladištu odakle ih je poslije, možete zamisliti u kakvom stanju, izvukla i smjestila u zabačenu crkvu Majke Božje od Milosti, koja je, ne znam zašto, bila obesvećena. Tu ih, posve nerazborito, za nadarbinu i kao neku sinekuru, povjeravaše pokojem besposličaru s dobrim vezama koji će, za dvije lire dnevno, gledajući ih, ili ih uopće ne gledajući, po nekoliko sati podnositi zadah plijesni i stareža. (str. 254)

(…) don Eligio stenje od muke pod zadaćom, što ju je junački uzeo na se – da unese malo reda u ovu pravu zbrku knjiga. Bojim se da posao neće nikada privesti kraju. Nitko se prije njega nije pobrinuo doznati, bar okvirno, pregledavši letimično hrbate knjiga, kakve je to knjige onaj monsignore poklonio općini; držalo se vjerojatnim da se sve, ili gotovo sve, bave vjerskim pitanjima. Pellegrinotto je na svoje veliko zadovoljstvo otkrio vrlo veliku raznolikost u sadržajima monsignorove knjižnice; a kako su knjige uzimane tu i tamo u skladištu i slagane onako kako su kome dolazile pod ruku, zbrka je bila neopisiva. Među tim su knjigama, uslijed susjedstva, nastala nadasve čudna prijateljstva. Don EligioPellegrinotto reče mi, na primjer, da se nemalo namučio kako bi od neke vrlo raspojasane rasprave O umijeću vođenja ljubavi u tri knjige, Antuna MuzijaPorra iz godine 1571., rastavio Život i smrt FaustinaMateruccija, benediktinca iz Polirona kojega neki zovu blaženim, životopis izdan u Mantovi 1625. godine. U vlazi su se hrbati dviju knjiga bili bratski zalijepili. Valja naglasiti da se u drugoj knjizi one raspojasane rasprave naširoko govori o životu i pustolovinama braće redovnika. (str. 255-256)

Prvih mi je mjeseci bilo zabavno s Romitellijem, kojemu se nikako nije moglo dokazati da ga je općina umirovila i da zato više ne mora dolaziti u knjižnicu. Svakoga jutra, u isti sat, ni minutu kasnije, pojavio bi se preda mnom četveronoške (računajući ona dva štapa, po jedan u svakoj ruci, koji su ga služili bolje nego noge). Čim bi stigao, izvadio bi iz džepa prsluka golemu staru bakrenu uru, s oba štapa među nogama, izvukao iz džepa kapicu, tabakeru i nekakav rubac s crvenim i crnim kockama, šmrknuo bi obilat prstohvat duhana, obrisao se, a zatimbi otvorio ladicu stolića i izvukao nekakvu knjižurinu koja je pripadala knjižnici: Povijesni rječnik glazbenika, umjetnika i amatera, mrtvih i živih tiskan u Veneciji 1758. (…) Čitao bi glasno:

-Biernbaum, Johann Abraham… Biernbaum, Johan Abraham, dao je tiskati… Biernbaum, Johan Abraham, dao je tiskati u Leipzigu 1738… u Leipzigu 1738… knjižicu u osmini… u osmini: nepristrane primjedbe o osjetljivom pasusu glazbenika-kritika. Mitzler… Mitzler je unio… Mitzler je unio ovaj spis u prvi svezak svoje Glazbene biblioteke. Godine 1739…

I tako bi nastavljao, ponavljajući dva-tri puta imena i datume, kao da ih želi naučiti napamet. Zašto je tako glasno čitao, ne znam. Ponavljam, ne bi čuo ni topovski pucanj.

Ja sam ga u čudu gledao. Što je moglo biti stalo tomu oronulom čovjeku s jednom nogom u grobu (…) što mu je moglo, velim, biti stalo, da je Biernbaum Johan Abraham daotiskati u Leipzigu godine 1738. knjižicu u osmini?  (…). Možda se stvarno moralo priznati da ne može bez svih onih datuma i onih glazbenika (oh, onako gluh!), i umjetnika, i amatera, pokojnih, i živih do 1738. Ili je možda mislio da je knjižničar, jer je knjižnica namijenjena čitanju, dužan sam čitati kad nema nikad žive duše koja bi došla ovamo, pa je, eto, uzeo tu knjigu, kao što je mogao uzeti i neku drugu. Bio je toliko pobenavio da je i ta pretpostavka moguća, dapače, mnogo vjerojatnija od prve. (str. 291-292)

***

„Pokojni Mattia Pascal“ drugi je roman talijanskog nobelovca (1934.) Luigija Pirandella (1867.-1936.) objavljen 1904. godine. Upravo njime Pirandello inaugurira temu kojom je od tada trajno zaokupljen: problem identiteta i pluraliteta ličnosti, problem suprotnosti između života i krutih, konvencionalnih društvenih i kulturnih obrazaca, opreku između čovjekove nutrine i zbilje, odnosno između čovjekova pravoga lica i maske koju mu nameće društvo.

Pokojni Mattia Pascal  / s talijanskoga prevela Iva Grgić // Luigi Pirandello / priredila Iva Grgić. Zagreb : Školska knjiga, 2001. str. 251-477  (dostupno u Narodnoj knjižnici Grad i ogranku Lapad)

Pokojni Mattia Pascal / Luigi Pirandello ; prijevod Filip Dominiković. Zagreb : Globus media, 2004. (dostupno u Narodnoj knjižnici Grad i ograncima Mokošica, Gruž, Montovjerna i Cavtat)

Citati su navedeni u prijevodu Ive Grgić prema izdanju iz 2001.

 

Matija NENADIĆ

 

 

.