Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica održao je svoj sastanak 23. lipnja u ljetnikovcu Skočibuha. Raspravljalo se o romanu Korekcije (2001.) američkog autora Jonathana Franzena. Voditeljica Kluba Staša Aras napisala je osvrt.
Korekcije / Jonathan Franzen
Ljeto smo dočekali čitajući opsežan roman američkog pisca Jonathana Franzena dobro poznatog našoj čitateljskoj publici. Naime, roman je, pošto je preveden kod nas i nakon uspjeha u svijetu, bio prilično popularan. Između Franzenova tri velika romana, Korekcija, Slobode i Čistoće, Korekcije je kritika ocijenila najboljim.
Roman je izašao 2001. godine i New York Times ga je ocijenio »romanom za 21. stoljeće«.
Prodan je u tri milijuna primjeraka. Dio slave donijela mu je i polemika oko sudjelovanja u poznatom Oprah showu.
Na sastanku smo komentirali komercijalni uspjeh romana, ali i proameričku i antiameričku kritiku zato što roman Korekcije donosi teme i obiteljske odnose, sustav vrijednosti koji se lako da čitati s obzirom na čitateljev svjetonazor.
Franzen balansira različite društvene i intimne probleme, ali sve je okupljeno u naoko jednostavnoj fabuli.
Jedna starija žena koja ima muža s Alzheimerom, želi okupiti svoje troje djece na božićnom ručku.
Franzen je Korekcije pisao deset godina. Svako od ove troje djece, Chip, Denise i Gary dobili su svoj dio u gustom tkanju romana i ta se tako jednostavna fabula kovitla u mnogim rukavcima donoseći njihova opterećenja, strahove, frustracije i nade, ali i društvene obrasce spremne za propitivanje.
Članovima kluba roman se uglavnom svidio. Nekima je bio težak i gust, frenetičan i uznemirujući. Upravo je taj atribut uznemirujuć bio popularan u vrijeme kad se roman pojavio kod nas.
U Korekcijama se uistinu svašta događa na razini događaja, a zapravo se ne događa ništa, događa se život u svim svojim običnostima koje nas ponekad znaju potpuno izbaciti iz tračnica. »Korekcije su jedan dugi status quo.«
Likovi djece zapravo su likovi propalog intelektualca koji se upetlja u tranzicijsku muljažu u Litvi i skoro izgubi glavu, depresivnog yuppieja i biseksualne kćeri koja je ujedno i talentirana kuharica.
Otac je dementan, a majka je, hm, dominantna majka.
Kako smo se dotakli tipično američke obitelji, jer ovo je prvenstveno obiteljski roman, tako smo detektirali da je upravo lik majke Enid Lambert, lik koji bez da puno tražimo nađemo u našoj okolini. Ispravit ću se pa reći da je ovo obiteljski roman, ali disfunkcionalne obitelji. Ta majka koja sve drži pod kontrolom ili barem želi držati i inzistira na tome da stvari makar naoko izgledaju normalne nije rijedak karakter i u našoj tradicijskoj obitelji. I ne samo tradicijskoj. Tim smjerom možemo i svaku obitelj nazvati disfunkcionalnom jer koji je to zapravo registar u koji upisujemo svoje uspjehe na polju odgoja, kontrole, uspješnosti, zdravlja, emotivne zrelosti?
Govorili smo o suosjećanju i krizi humanosti, o fenomenu materijalističkog i konzumerističkog društva, o Franzenovu stilu koji je golemu materiju naslijeđa pretvorio u tragikomičnu sagu.
Zanimljivo nam je bilo vidjeti što se dogodilo s tako bitnom književnom uspješnicom nakon dvadeset godina i je li je vrijeme pregazilo. Složili smo se da se roman lako čita i danas, dijelom i zato što » Amerika« kod nas stiže sa zakašnjenjem.
Komentirali smo Franzenove dijaloge i uopće tehniku kojom je iznio doista fascinantne perspektive i značenja.
Iznijeli smo mišljenje i o nekim izjavama kritike da su Korekcije melodramatski kič, kalkulantska montaža, da su banalne i površne pa čak i da je takvo štivo opasno jer govori o mržnji.
Našli smo argumente za sve te navode, ali nam se roman svejedno svidio jer je ponudio širokom čitateljstvu teme pred kojima prečesto zatvaramo oči.
Staša ARAS