U sklopu Noći knjige, 23. travnja u 21 sat, u prizemlju Narodne knjižnice otvorit će se izložba dubrovačkih umjetnika povodom 100. obljetnice smrti F. Kafke "Pojedinac – društvo (Kafka današnjeg vremena)".
Tekst o izložbi napisala je mag. francuskog jezika i književnosti i mag. povijesti umjetnosti, Karmen Čabrilo.
kafkìjānskī (prid.)
1. koji se odnosi na djelo F. Kafke
2. koji je obilježen mučnom atmosferom bespomoćnosti pojedinca ulovljena u zamku krute birokracije, pritiska i prijetnji sveprisutne vlasti i konvencija, kao u Kafkinim djelima*
Kafkaesque, kafkaïen, kafkovský, itd. Malo se umjetnika može pohvaliti time da im je ime transformirano u pridjev uvriježen u svakodnevnom govoru, tako univerzalan da ga u sličnom ili istom značenju nalazimo u mnogim svjetskim jezicima. Napose umjetnika čiji je stvarni uspjeh nastupio posthumno, a značaj nadišao granu umjetničkog stvaralaštva u kojoj su se dominantno izražavali. Sto godina nakon njegove smrti, izložbom u organizaciji Dubrovačkih knjižnica svjedočimo bezvremenosti ozračja koje je Franz Kafka tako akutno dočarao da se svakoj generaciji maturanata pri prvom upoznavanju s njegovim opusom čini kao da je pisao baš za njihov Zeitgeist, za baš taj neshvaćeni naraštaj Gregora Samsa, a svaki stariji čitatelj se pri čekanju na bezbrojnim šalterima bar jednom osjetio kao Josef K.
Od vremena u kome stvara Kafka urušila su se čitava carstva i društveni ustroji. Razvoj tehnologije (posebice u digitalnom dobu) postao je prebrz da bi ga prosječan pojedinac mogao pratiti, a birokracija ostala prespora, rigidna i bezobzirna prema običnim smrtnicima koji nemaju uvid u misterije njenog unutrašnjeg mehanizma. Uvijek prisutni i često medijski dokumentirani oružani sukobi, glad, bolesti i prirodne katastrofe dodatno naglašavaju prožimajući osjećaj alijenacije i tjeskobe. Bez obzira na protok vremena i sve mijene, Kafkini opisi socioloških i psiholoških fenomena toliko su akutni da su ostali aktualni kroz čitavo proteklo stoljeće, utječući na čitave naraštaje umjetnika i umjetničkih pokreta, od egzistencijalista, preko Kundere i Márqueza do Murakamija.
Manje je poznato da se pisac, veliki ljubitelj likovnih umjetnosti, izražavao i vizualnim jezikom, prvenstveno crtežom, stvarajući skice, ilustracije, (auto)portrete i karikature tintom, u kojima, često uz notu humora, ocrtava teme koje su konstanta u njegovom opusu, dodatan povod da mu se ovom izložbom da hommage.
Kafka je većinu svog opusa oporučno htio uništiti, a značajan dio (posebno crteže) je još za života sâm spalio. Vjerojatno bi se prenerazio da zna da mu je ime postalo svjetski univerzalan
opisni pridjev. O moralnosti nepoštivanja piščeve posljednje želje može se raspravljati nadugo i naširoko, no možemo izvući i pouku o nemogućnosti objektivnog sagledavanja vlastitog stvaralaštva, o teretu samokritičnosti, popularnom imposter sindromu, te zahvaliti svim autorima koji su ovom prilikom svoja djela (a time i same sebe) hrabro izložili oštrom sudu javnosti, ne prepustivši ih plamenu i zaboravu.
*Izvor: Hrvatski jezični portal