U prepunoj Saloči od zrcala Dubrovačkih knjižnica održano je predavanje „Bizantski brodolom u uvali Tatinica“ podvodnog arheologa Igora Miholjeka iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, koji je okupljenima predstavio višegodišnja podvodna istraživanja otoka Mljeta. Riječ je o jednom od najznačajnijih arheoloških otkrića bizantskog razdoblja na cijelom Sredozemlju – brodolomu s kraja 7. ili početka 8. stoljeća na kojemu je pronađeno 600 grama zlatnog nakita, novčići, vrhunski ukrašene kopče, zlatni pečatnjak s carskim atributima i, po prvi put, olovni pečat s imenom čovjeka povezanog s brodom: Teodor (Theodoros).

Uvodno ga je pozdravila knjižničarka Katarina Palinić, istaknuvši kako Miholjekov tim već 19 godina sustavno istražuje mljetsko podmorje, gdje su do danas otkrili čak dvadesetak brodoloma. Među njima se posebno izdvaja nalazište u uvali Tatinica s kraja 7. ili početka 8. stoljeća, koje je ovoga ljeta privuklo veliku pozornost hrvatske i svjetske javnosti te medija poput National Geographica, Reutersa i New York Posta. Zbog bogatstva i rijetkosti nalaza, ovaj se lokalitet danas ubraja među najznačajnija podvodna arheološka otkrića bizantskog razdoblja na cijelom Sredozemlju.

Kako je u svom izlaganju objasnio Miholjek, uvala Polače i njezino okruženje stoljećima su služili kao prirodno sklonište u kojem su brodovi tražili zaklon od oluja i čekali povoljan vjetar. U toj zaštićenoj uvali pomorci su se opskrbljivali vodom, prezimljavali i trgovali, pa ne čudi što se na ulazima u morske prolaze nalazi niz brodoloma od antike do novijih razdoblja. Cijeli taj pomorski sklop neraskidivo je povezan s kopnenim strukturalnim kompleksom u Polačama, u prvom redu s velikom antičkom palačom i dvjema bazilikama iz 5. i 6. stoljeća, za koje se vjeruje da su bile dio carskog posjeda. Istraživanja se zato provode cjelovito, obuhvaćajući i kopno i podmorje, pri čemu su u različitim sektorima dokumentirani antički mozaici, monumentalni podvodni ribnjak dimenzija 20 × 20 metara, ostaci dvaju antičkih pristaništa, ali i nalaz neolitičke keramike koji svjedoči o ljudskoj prisutnosti znatno prije antičkoga doba.

Miholjek je predavanje zamislio kao svojevrsni ulazak u svakodnevicu podvodne arheologije – od načina na koji se lokalitet pronalazi i istražuje, preko dokumentiranja svakog pojedinog predmeta, do njegove konzervacije, restauracije i znanstvene interpretacije.

„Na kopnu možete kopati i dobit ćete profil, ali to u moru ne ide. Zato mi koristimo vodene kopače, velike i male sisaljke, odnosno usisavače. Koristimo vatrogasne cijevi i pumpu. To nam je osnovno sredstvo za iskopavanje“, objasnio je Miholjek.

Sama metodologija podvodnog iskopavanja zahtijeva posebne tehnologije jer rad u moru ne dopušta klasično kopanje profila. Na strmom morskom dnu u uvali Tatinica, na dubinama od 35 do 40 metara i uz nagib dna od 45 stupnjeva, arheolozi koriste vodene kopače poznatije kao mamut sisaljke, priključene na vatrogasne pumpe kako bi usisavali sediment i održavali vidljivost. Da bi se spriječilo neprestano urušavanje sitnog pijeska u sonde, teren se osigurava vrećama s pijeskom i istražuje stepenasto. Svi izvađeni predmeti pažljivo se dokumentiraju fotogrametrijom i izradom preciznih 3D modela, a prije stručne konzervacije i restauracije prolaze dugotrajan proces desalinizacije u izmjeničnoj slatkoj vodi.

Senzacionalno otkriće broda u Tatinici započelo je 2015. godine, da bi 2017. bio pronađen prvi zlatni predmet, nakon čega je uslijedilo pretraživanje terena podvodnim detektorima metala. Ukupno je otkriveno oko 600 grama zlata, što predstavlja jedinstven nalaz u podvodnoj arheologiji Sredozemlja za bizantsko razdoblje. Radi se o vremenu slabljenja Rima, provala Avara i Slavena te sukoba s Arapima, kada je trgovina na Jadranu znatno opala, zbog čega su brodolomi iz tog doba iznimno rijetki. Iako je drvena konstrukcija broda većim dijelom propala, analiza sačuvane hrastove daske, koju je proveo dr. sc. Anton Divić, donijela je iznimno važno spoznajno otkriće: riječ je o jednom od najstarijih poznatih brodova građenih modernom metodom u kojoj su se rebra najprije postavljala na kobilicu, a potom se zakucavala oplata. Brod je bio dug između 15 i 20 metara, plovio je na jedra i imao krmenu kabinu, dok je na krmi pronađeno čak šest željeznih sidara. Budući da sidra nisu bila izbačena, jasno je da je posadu iznenadila oluja, najvjerojatnije bura, pa nisu stigli reagirati prije potonuća.

Od same brodske konstrukcije sačuvano je relativno malo materijala. Pronađeni su dijelovi od hrasta, bora i smreke, među kojima su kobilica, daske i rebra.

„Vrlo je malo toga pa govorimo o brodolomu bez broda“, pojasnio je Miholjek.

No upravo je pijesak pomogao očuvanju organskog materijala. Dijelovi broda koji su ostali zatrpani u pijesku sačuvali su se mnogo bolje od onih izloženih morskoj vodi i strujanjima.

Riječ je, prema Miholjekovoj interpretaciji, o trgovačkom brodu koji je plovio na jedra. Imao je jarbol, bočna vesla, odnosno kormila, dok je na krmenom dijelu bila kabina. Veći dio broda bio je otvoren i namijenjen prijevozu tereta.

Položaj pronađenih predmeta omogućio je istraživačima i rekonstrukciju trenutka potonuća. Brod je završio na lijevoj strani, između stijena i pijeska, a raspored amfora, kuhinjskog posuđa i drugih predmeta omogućio je preciznije razumijevanje njegova položaja.

Pronađeni predmeti daju izuzetno detaljnu sliku života na brodu i trgovačkih veza. Na brodolomu je pronađeno 600 grama zlatnog nakita – prvi put da je ovakva količina zlata otkrivena na bizantskom brodolomu na Sredozemlju, novčići s prikazom cara Heraklija i njegova dva sina, kovani u Konstantinopolu, od kojih najmlađi datira iz 685. godine, što znači da brod nije potonuo prije te godine, vrhunski ukrašene kopče s biserima, smaragdima i rubinima, jezičac s prikazom ptice koja jede grožđe i komplet kopča s identičnim motivom, zlatni pečatnjak s carskim atributima (kruna, bula s križem) – predmet koji je smio nositi samo netko jako blizak caru, najveće iznenađenje predstavlja olovni pečat s natpisom Theodoros na starogrčkom jeziku. To je prvi put na Sredozemlju da je u podvodnoj arheologiji iz ovog razdoblja otkriveno ime konkretne osobe vezane uz brod.

U kuhinjskom dijelu pronađeni su keramički lonci, uljanice, kosti životinja te udice i olovni utezi za ribarske mreže. Pretpostavlja se da je posadu činilo četiri do šest ljudi. Među nalazima se ističu i tragovi žive te brončana vaga s kontrautegom u obliku poprsja božice Atene, što upućuje na prisutnost trgovca i zlatara na brodu. Uz to su pronađeni i osobni predmeti pomoraca: vrčevi, posudice, kocke i figurice za igru, amfore globularnog tipa karakteristične za razdoblje Bizantskog Carstva, dijelovi brodske konstrukcije: hrastova kobilica, daske i rebra od bora i smreke, dokazi o jednom od najstarijih brodova građenih „modernim“ načinom, pojasne garniture, uljanice, kuke, lanci i drugi predmeti svakodnevne uporabe.

„Meni osobno je jako drag olovni pečat koji ima prikaz orla s raširenim krilima i mali monogram; s prednje strane piše starim grčkim slovima ime Theodoros, odnosno Teodor. Ovo je prvi put da imamo ime čovjeka na brodu. Možda je to vlasnik broda, možda zlatar, možda je tim pečatom bilo zapečaćeno ovo blago…“, rekao je Miholjek, dodavši kako će daljnja analiza možda otkriti o kojem je točno Teodoru riječ. Stručnjak sa Sveučilišta Stanford, Justin Leidwanger, analizom keramike zaključio je da su brojni vrčevi i posudice bili osobni predmeti pomoraca s područja današnje Italije, Grčke i Turske, što upućuje na to da su se ukrcavali tijekom plovidbe, a ne na jednoj točki.

Miholjek je na kraju naglasio kako je ovaj zahtjevan projekt rezultat zajedničkog rada brojnih stručnjaka, uključujući kolegu Pavla Dugonjića, koji ga je naslijedio na čelu Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda te je od prvoga dana sudjelovao u istraživanjima. Istaknuo je i Marija Orlandinija iz ronilačkog centra Aquatica Mljet, koji pruža logističku podršku projektu, kao i inozemne znanstvenike te pripadnike Specijalne policije MUP-a RH. Na projektu surađuju stručnjaci iz Hrvatske, SAD-a, Njemačke i Slovačke. Snima se dokumentarni film u produkciji Paule i Đela Jusića Jr., a planiraju se znanstvena publikacija i izložba, koju bi organizatori jednoga dana voljeli ugostiti u Dubrovniku.

„Hrvatska ima dugu tradiciju podvodne arheologije, vrlo smo priznati u svijetu i ljudi žele raditi s nama. Na ovom projektu sudjelovalo je 20 do 30 ronilaca, a posebno želim istaknuti suradnju s kolegama iz HRZ-a, ronilačkog centra Aquatica Mljet, MUP-a i Ministarstva kulture i medija, koje financira istraživanja“, naglasio je Miholjek.