U prepunoj dvorani Znanstvene knjižnice u četvrtak, 24. rujna 2026., održano je predavanje dr. sc. Ivice Martinovića, zaslužnog znanstvenika, pod nazivom „Đuro Armeno Baglivi o Marinu Getaldiću", u sklopu obilježavanja 400. obljetnice smrti Marina Getaldića (1568.–1626.) i programa Godine Marina Getaldića. Organizaciju događaja potpisuju Dubrovačke knjižnice u suradnji s Hrvatskim liječničkim zborom – Podružnicom Dubrovnik. Predavanje je rasvijetlilo dosad nezapažene veze između dvojice velikana dubrovačke i europske znanosti, otvarajući novo poglavlje u proučavanju recepcije dubrovačke baštine i pružajući dvije dodatne potvrde Baglivijeva dubrovačkog podrijetla.
Večer su uvodnim govorima otvorili ravnateljica Dubrovačkih knjižnica Lucija Bjelokosić i zamjenik gradonačelnika Grada Dubrovnika Velibor Puzović, predsjednik dubrovačke podružnice Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ) i član Izvršnog odbora HLZ-a. Bjelokosić je istaknula da je ovo drugo u nizu Martinovićevih predavanja posvećenih Getaldiću u Dubrovačkim knjižnicama, nakon onoga o Getaldićevu obiteljskom životu, javnom djelovanju i diplomatskim službama, te da se izvrsno uklapa u nadolazeći Mjesec hrvatske knjige, koji se pod geslom „Od priča do otkrića“ bavi popularizacijom znanosti i znanstvenika. Bjelokosić je naglasila važnost nastavka istraživanja i predstavljanja dubrovačke znanstvene baštine široj javnosti. Osvrnula se i na širi kontekst popularizacije znanosti te na suradnju Dubrovačkih knjižnica s drugim ustanovama, među ostalim na izložbu posvećenu Faustu Vrančiću u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla.
Okupljenima se potom obratio dr. Velibor Puzović. Prenoseći pozdrave predsjednika HLZ-a dr. sc. Željka Krznarića, Puzović je istaknuo značenje Đura Armena Baglivija za povijest hrvatske i europske medicine. Govoreći iz perspektive liječničke struke, naglasio je Baglivijev doprinos razvoju empirijskog pristupa medicini te njegov interes za anatomiju, fiziologiju, histologiju i patologiju. Posebno je istaknuo zanimljivost poveznice između Baglivijeva medicinskog i fizikalnog promišljanja te Getaldićeva matematičkog rada.
Nakon uvodnih govora, riječ je preuzeo dr. sc. Ivica Martinović, usmjerivši fokus na rimsko razdoblje djelovanja Đura Armena Baglivija (Giorgio Baglivi, 1668.–1707.) od 1692. godine do smrti. U središtu Martinovićeva predavanja našlo se pitanje kako je Đuro Armeno Baglivi čitao Marina Getaldića i kojim je putem Getaldićev opus ušao u intelektualni svijet dubrovačkog liječnika koji je zenit svoje karijere ostvario u Rimu.
Baglivijev uspon u Rimu – pod patronatom njegova učitelja Marcella Malpighija i pape Inocenta XII.– dosegnuo je same vrhunce europske kliničke medicine. Baglivi spominje Getaldića u svojim ključnim ranim radovima, tiskanim do uključivo 1700. godine. Prvi trag nalazi se u Baglivijevu kapitalnom kliničkom djelu De praxi medica (1696.). Razvijajući metodologiju medicine i dijeleći je na medicina prima (povijest bolesti i opservacija uz bolesnički krevet) te medicina secunda (liječenje uz pomoć srodnih znanosti), Baglivi matematiku smješta među discipline koje liječniku nisu izravno potrebne pri pregledu, ali su prikladne za izoštravanje uma znanstvenika. Na tom mjestu, sedam desetljeća nakon Getaldićeve smrti, Baglivi eksplicitno upućuje na dva Getaldićeva matematička djela: Apollonius redivivus (1607.) i posmrtno objavljeno De resolutione et compositione mathematica (1630.).
Drugi ključni uvid dolazi iz Baglivijeve rasprave iz aerostatike i hidrostatike, napisane radi objašnjenja disanja (objavljene u Perugii 1700. i privezane uz glasovito djelo De fibra motrice et morbosa). U njoj se Baglivi poziva na Getaldićev Promotus Archimedes (1603.), djelo koje je u europskoj znanosti postalo utjecajno zbog tablice relativnih težina za sedam kovina i pet tekućina. Baglivi s ponosom ističe da je Getaldić ustanovio specifičnu težinu žive (13,57), ali i da se njegova vrijednost razlikuje od kasnije Boyleove (13,75). Mi danas znamo da je Getaldićeva vrijednost ne samo starija nego i točnija od Boyleove.
Ono što je Martinović posebno naglasio jest da Baglivi u oba navoda Getaldića naziva nedvosmislenom i dragocjenom sintagmom conterraneus noster („naš sunarodnjak“). Ta je odrednica neprocjenjiva: ona izrijekom potvrđuje Baglivijevo dubrovačko podrijetlo u tekstu njegovih znanstvenih radova.
Baglivijeve uputnice na tri Getaldićeva djela uvrštene su u sva izdanja njegovih sabranih djela (Opera Omnia), počevši od prvog izdanja iz 1704. pa sve do 1828. godine, pri čemu je zabilježeno najmanje 27 izdanja. Martinović je posebnu pozornost posvetio izdanjima koja je u 18. stoljeću objavljivala tiskara Remondini u Bassano del Grappa, osobito izdanjima iz 1737. i 1754. godine, koja se čuvaju u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku. Remondinijeva je tiskara bila jedno od najvažnijih europskih središta za objavljivanje znanstvenih knjiga, uključujući djela iz medicine, botanike, fizike i matematike. U njezinu su izdanju, osim Baglivijevih, tiskana i djela drugih Dubrovčana, među kojima su djela Sebastijana Slade i Ruđera Boškovića. U izdanju Opera Omnia iz 1754. godine pojavljuje se opsežan Indeks rerum et verborum, koji je Martinoviću bio jedan od prvih poticaja za istraživanje Baglivijeve recepcije Getaldića.
Upravo uz opsežni indeks Remondinijeva izdanja iz 1754. godine Martinović je upozorio na jedan važan fenomen: Getaldić je ondje uvršten kao Marinus Gerardus Ragusinus, a u talijanskom je prijevodu postao Gherardus Ragusini, što je kasnijim istraživačima znatno otežavalo utvrđivanje opsega Getaldićeve recepcije.
Martuović se pozabavio i važnim pitanjem kako je Baglivi uopće došao do Getaldićevih radova. Kao posrednike između Getaldića i Baglivija naveo je tri istaknuta znanstvenika 17. stoljeća koji su citirali Getaldića: John Wallis (Arithmetica Infinitorum, 1656.), Robert Boyle (Hydrostatical Paradoxes, koji Getaldića uz Galileja i Stevina uvrštava među tri znanstvenika koji su najviše pridonijeli hidrostatici, te Medicina hydrostatica, gdje Getaldića citira čak sedam puta) te Giovanni Alfonso Borelli, posljednji Galilejev učenik.
Predavanje je Martinović zaokružio prelaskom iz povijesti znanosti u povijest dubrovačkoga kulturnog pamćenja. Godine 1805. braća Vlaho i Luko Stulli naručili su galeriju portreta devet znamenitih Dubrovčana za svoju knjižnicu. Portrete je izradio Carmelo Reggio, a uz njih su postavljeni latinski distisi, koje su sastavili Bernard Zamagna i Antun Krša. Martinović je na kraju predavanja pročitao svoje prepjeve dvaju distiha, načinjene posebno za ovo predavanje. Ti portreti Getaldića i Baglivija, dodatno je istaknuo Martinović, u posjedu su Znanstvene knjižnice, a trenutačno su izloženi na izložbi „Marin Getaldić” u Kneževu dvoru.
Dva su distiha iz 1805. godine tako postala simboličnim završetkom priče. U njima se Marin Getaldić pojavljuje kao „drugi Apolonije“, podsjetnik na njegov rad na obnovi antičke geometrije, dok je Đuro Armeno Baglivi predstavljen kao „novi Hipokrat“, liječnik koji je u kulturnom pamćenju Dubrovnika, kao i Europe, zauzeo mjesto obnovitelja medicine temeljene na opažanju.
Predavanje dr. sc. Ivice Martinovića tako je povezalo nekoliko naizgled udaljenih područja – matematiku, medicinu, fiziku, eksperimentalnu filozofiju, povijest knjige i kulturnu memoriju Dubrovnika. Pokazalo je da Getaldićev znanstveni utjecaj nije završio njegovom smrću niti je ostao ograničen na povijest matematike. Njegova su djela nastavila putovati europskim znanstvenim prostorom, a jedan od važnih tragova toga putovanja pronađen je upravo u djelima njegova mlađeg dubrovačkog sunarodnjaka Đura Armena Baglivija.
Foto: Vedran Levi