‘’Frano Gundulić i njegovo izvješće papi Grguru XIII: primjer diplomatskog umijeća” naslov je predavanja koje je 2. prosinca u Dubrovačkim knjižnicama održao dr.sc. Relja Seferović.

Seferović je u predavanju govorio o rukopisnoj zbirci kojega je Znanstvena knjižnica dobila prije godinu dana. Radi se o dokumentu napisanom na talijanskom jeziku koji je izvješće dubrovačkog diplomata Frana Gundulića papi Grguru XIII. o stanju u Osmanskom Carstvu i na Sredozemlju iz prosinca 1574. To je slojevit zapis koji uz zadivljujuće detalje iz osobnog života osmanskih velikodostojnika tumači papi njihove karaktere i vojnu strategiju, te na temelju uvida u njihove slabosti nudi konkretan plan akcije.

Gundulić, po zanimanju pravnik, proveo je cijeli život u izaslanstvima kao diplomat, a svojom je karijerom obilježio najsjajnije doba Dubrovačke Republike – 16. stoljeće. Seferović je objasnio kako je klasična dubrovačka diplomacija ‘pravi povijesni fenomen’ koji već više od 200 godina na, svom dugom i jezgrovitom putu, jednako zaokuplja i ‘profesionalne povjesničare i ljubitelje starine’. Pravi primjer toga je i njihov odnos sa Svetom Stolicom. Naime, Dubrovačka Republika stoljećima se oslanjala na Svetu Stolicu kao najjačeg zaštitnika svojih vanjskopolitičkih interesa, jedine sile kojoj nije trebalo plaćati potpisani danak kao što je to bilo s drugim moćnicima, poglavito Habsburgovcima na zapadu i Osmanlijama na istoku. Napomenuo je kako je pomoć Svete Stolice Dubrovniku dolazila u financijskom i materijalnom dobitku kada je trebalo graditi ‘raskošna crkvena zdanja’ ili obnavljati cijeli grad nakon ‘razornoga potresa’, ili kao politička potpora gdje  je ponekad isključivo zahvaljujući autoritetu Svete stolice bilo moguće obraniti granice i neutralnost cijele države  pred zapadnim neprijateljima. Frano Gundulić se zalagao za ‘striktnu dubrovačku neutralnost’, a u ‘unutrašnjoj politici’ htio je suzbiti svako ‘strančarenje’ u Dubrovniku. Jednom je uz privolu dubrovačkog Senata sklopio tajni sporazum s papom obećavši mu dubrovačku potporu od čak 30 brodova uoči bitke protiv Osmanlija u Korintskome zaljevu uoči Lepantske bitke u jeseni 1571. Gundulić je mudro postupio tom prilikom i tako poduzeo potrebne mjere kako bi se Dubrovnik što manje zamjerio Osmanlijama.

Seferović je istaknuo kako se radi o ‘najvećem dubrovačkom diplomatu’ 16. stoljeća o čemu svjedoči ova iscrpna, ali i ‘dobro napisana vješta kompilacija’ koju  je ostavio budućim generacijama, a koja je njegovim suvremenicima mogla poslužiti kao ‘sinteza stanja Istočnoga pitanja u ono vrijeme’. Predavač je zaključio kako su dubrovački povjesničari 18. stoljeća mogli upotrijebiti to izvješće da bi Gundulića ‘hvalili ili kudili’, ovisno o ‘političkom taboru’ kojemu su pripadali, a danas to ostaje kao još jedna tema za razmišljanje o ‘političkim prioritetima tijekom renesansne prošlosti’.