foto: Katarina Palinić

Sljedeći sastanak Čitateljskog kluba Dubrovačkih knjižnica održat će se u srijedu, 17. veljače 2021.  Zbog trenutnih epidemioloških mjera Klub se podijelio u dvije grupe, od kojih se jedna sastaje u 17:30, a druga u 19:00 sati, i trenutno ne prima nove članove. Ove srijede članovi Kluba razgovarat će o romanima “Horror vacui” Staše Aras i “Mladenka kostonoga” Želimira Periša. U nastavku donosimo osvrt voditeljice Kluba Staše Aras na knjige koje su čitali u prosincu i siječnju.

Maksim Osipov: „Kamen, škare, papir“

Prijevod s ruskoga: Irena Lukšić

“Protagonisti Osipovljeve proze ljudi su modernog doba mučeni  ‚vječnim’ pitanjima na koja je načelno nemoguće naći odgovore. Poput svog uzora A. P. Čehova (po profesiji također liječnika, s kojim ga kritika često uspoređuje), pisac je zaokupljen tzv. malim čovjekom, k tome još i nastanjenim daleko od metropole, ondje naime gdje se jasnije očituju ‚znakovi vremena’, radosti, tuge i strahovi. Konkretno, Osipov je svoje junake smjestio u Taruski rajon Kaluške oblasti, gdje i sam živi i radi.”

Nama je na Klubu bilo zanimljivo čitati rusku kratku priču, ritmom i muzikom teksta drugačiju od američke i rasprava o stilu svjedočila je da se gotovo svima svidio proces čitanja. Naoko jednostavnim stilom i jezikom autor nas dovodi pod površinu suvremenih društvenih prilika ruske provincije i dok klizimo kroz fabule uviđamo da je riječ o pažljivo izabranim karakterima.

“Njegovi su likovi usamljeni i bezvoljni. Nema smijeha ni nade da će jednom biti bolje. Ali oni to i ne žele. Svaku iskru koja bljesne u mraku ti nasljednici ‚suvišnih ljudi’ iz zlatnog doba realizma brže-bolje ugase: violinistica iz ‚Prijatelja iz Poljske’ izmislila je, recimo, da ima prijatelja u Poljskoj i to ju je nadahnjivalo u radu. S vremenom joj se međutim u životu pojavio stvarni čovjek, Nijemac poljskog podrijetla, glazbenik, ali to je nije usrećilo jer je uništilo mit, fantaziju na kojoj se temeljila njezina komunikacija sa svijetom.

U ‚Kućnom kinu’ dvoje bivših, slučajnih ljubavnika, koji se dugo vremena nisu vidjeli ni čuli, otkrili su da imaju zajedničko dijete. No ta okolnost u njihovim životima nije ništa promijenila. Oni i dalje ostaju potpuni stranci. I u ostalim pripovijetkama osobe se ne sastaju, nego se rastaju, odnosno umiru.

Tekstovi većinom tematiziraju pripovjedačevu profesionalnu svakodnevicu, tj.  rad u provincijskoj bolnici, no ponekad u napetu i gromoglasnu tišinu zalutaju i aktualne društvene teme, primjerice islamizam (‚Kamen, škare, papir’) i špijunaža (‚Na rijeci Spree’). Čitatelj se tada mora vratiti na početak i još jednom pažljivo pročitati priču. Jer Osipovljevi se tekstovi ne mogu ‚preletjeti’, površno pratiti. U ponovljenom čitanju ljudi i (ne)događaji dobivaju drugi smisao i logiku.”

Svima nam se činilo da smo pročitavši zbirku vrlo brzo zaboravili o čemu je bila riječ i da bismo je trebali čitati iznova, možda je tome tako radi portreta svih “običnih” ljudi koji se pojavljuju i iščezavaju bez da se išta u poretku stvari promijenilo. Postoji u pričama svojevrsna plutajuća tenzija da bi se nešto bitno trebalo dogoditi, ali to se ne događa i svijet po završetku ponovo tone u svoj omamljujući mir.

“Ruhšana vidi hladnjikavo nebo, rijeku, zalaz sunca – iz dana u dan i neočekivano shvaća ovo: život je vrlo jednostavna i ozbiljna stvar. I sva prenemaganja oko njega – književnost, umjetnost i glazba – posve su suvišna. U njima ima istine, nekakve, o nečemu, no one same nisu istina. Istina se formulira vrlo kratko.” Str 39.

Opet, nešto je u načinu na koji je autor zahvatio u građu, a građa je čovjek u specifičnim posttranzicijskim prilikama, u tom načinu je nešto što nas duboko dira i suočava sa stvarnim i važnim koje, kako nama, tako i likovima, stalno iščezava, neuhvatljivo je. Kao da je smisao života neka neodređena stvar, zamjenica, koja se stalno tu negdje oko nas neprimijećena muva. Razgovarali smo o naravi ruske duše, njezinoj posebnosti, “onome nečemu” što nas čini prijemčljivima za tragediju, o političnosti “homo sovieticusa” o našim iskustvima i kapacitetu da kroz velike društvene događaje plivamo s određenom skepsom, o takvim stvarima smo pričali u siječnju na Klubu.

 

Eimear McBride: „Manji smo boemi“

Prijevod s engleskoga: Anda Bukvić Pažin

“Ne sviđa mi se roman, osjećala sam se kao da me netko konstantno reže žiletom dok sam čitala.”

“Roman mi se jako sviđa, pročitala sam ga u dahu i htjela sam vas zvati da odmah i hitno organiziramo Klub.”

Ovo su dvije izjave članova Čitateljskog kluba, a na poveznici u nastavku možete pročitati osvrt koji je Aras napisala za portal Najbolje knjige. Jedno je sigurno, knjiga vas neće ostaviti ravnodušnima.

http://www.najboljeknjige.com/content/knjiga.aspx?BookID=6355&tab=2