Izravnost i žestina u knjizi pjesama Josipe Gogić “Žena žutih očiju” jedan su od mogućih odgovora na ravnodušnost svijeta, odgovor koji neumorno veže riječi i život nemajući samilosti “prema ranjenim dušama”. Jednostavnim, preciznim i domišljenim stihovima provjerava se nulta točka vlastitog jezika, onoga jezika koji u dijaboličnim figurama, prizorima i pjesničkim slikama govori o sumnji i strasti, o vjetru, nemiru i prolaznosti…