rosko_bogartU ovoj urnebesnoj mješavini krimića, grčke tragedije i homeopatskog futurizma svijetom vladaju algoritmi, a ljudi (opet) znaju gdje im je mjesto – daleko ispod „bogova”. No to je futurizam bez budućnosti (budućnost se već dogodila, a nepoznanica je prošlost – jer se stalno mijenja), krimić u kojem se ubojstva tek trebaju dogoditi. Likovi koji izgledaju poput Bogarta, Bacall, Bergman i Warhola, ali to nisu, u lančanom reaktoru obrata i iznenađenja razmeću se šašavim tragedijama, kao u Chandlerovim krimićima. Grčke tragedije govorile su zapravo o algoritmima, sada algoritmi ispisuju novu grčku tragediju, a najvažnije je pitanje: što se događa ako spajanje ljudi (organske inteligencije) i algoritama (anorganske inteligencije) ne uspije? Junaci uvijek propadaju jer imaju „jedno oko previše”. No u svemu tome nema ničega tragičnog, ovaj roman začinje novu religiju, istinski je utješan jer potvrđuje da su ljudi iznimni baš zato što su strašni, jer nitko ne bi otvoreno bio toliko užasan kada iza njega ne bi nešto stajalo. I zaista, i stoji: u svojem dubokom zlu ljudi skrivaju i čuvaju neizmjernu ljubav da je ne bi oteo kozmički predator. U ljudima živi mrtvi bog, oni su grobnica ljubavi. No tko je predator? Distopijska komedija s mnoštvom sudbinskih odgovora na loša pitanja. Miks 2001.: Odiseje u svemiru, Stockhausena, Raymonda Chandlera, Nicka Landa, Flanna O’Briena, Euripida i Alana Forda. Pomrčina romana po kojoj će se pamtiti 23. prosinca 2020.