Foto: Vedran Levi

U sklopu programa „Putositnica“ u Dubrovačkim knjižnicama, 19. studenoga, održalo se predavanje putopisca Gorana Blaževića koji je govorio o 650 kilometara dugom pješčanom putu kroz drugu najveću svjetsku pustinju Rub al Khali i tom prilikom predstavio svoju drugu putopisnu knjigu “Karavana”.

Blažević je prvi put gostovao u Dubrovačkim knjižnicama još 2017. kada je promovirao knjigu „Svilim“ u kojoj je opisao svoje hodočašće izbjegličkom rutom od Petre u Jordanu do rodnog Umaga, tijekom kojeg je u pet mjeseci pješke prošao 3300 kilometara.

Nesvakidašnje iskustvo prelaska jedne od najvećih svjetskih pustinja, Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji, počelo je 2019. godine kada je dobio priliku biti jedan od prvih stranaca s turističkom vizom za ulazak u Saudijsku Arabiju, državu desetljećima zatvorenu za strance, i tako postao dio velike ekspedicije kroz pustinju koju je organizirala saudijska kraljevska obitelj i koja je nosila ime „Rakayib“ – na arapskome, „karavana deva“. Cilj ekspedicije bio je stvoriti najveću karavanu deva koja je ikad prošla tom pustinjom. Početak je bio na jugu, na samoj granici s Jemenom, a cilj selo Jabrin koje označava sjeverna vrata pustinje Rub al Khali. Bila je to povijesna ekspedicija, najveća po broju ljudi, čak 81 čovjek sudjelovao je u karavani, od toga šest žena, put je trajao 25 dana, a propješačilo se 600 do 700 kilometara. Ipak, najveći izazov ovom strastvenom putoholičaru bio je svladati – strah od deva.

– Sedlo za devu se sastoji od tri dijela, iznad svega toga ide ovčje krzno, a kasnije se stavljaju torbe. Deva se jaše tako da se koristi jedan plastični štap, s tim štapom je usmjeravamo, osim što treba naučiti kako zavezati devu, nije lako ni prepoznati koja je tvoja deva između stotinjak ostalih. Saudijci razlikuju tri vrste deva. Deva za transport je spora i velika, deva za ljepotu se koristi na festivalima gdje se bira najljepša i deva za utrku, jer Saudijci osim nogometa vole ići i na te utrke, a takve deve su manje i mršavije. Kraljevska obitelj nama je dala umirovljene deve za utrku i to je bilo gadno, jer one galopiraju, naučene na brzinu znaju ići i 40 km na sat, što može postati jako opasno i važno je tada brzo iskočiti s deve – objasnio je Blažević.

Osim što je morao naučiti kako se odnositi prema devi, morao je svladati i ‘pravila pustinje’ i kako se nositi s njezinom teškom i negostoljubivom klimom, ali i svojim ‘teškim’ mislima. Tek kad se opustio i prepustio ‘magiji’ pejzaža shvatio je kako je pustinja ‘ogledalo nas samih’.

– Pustinja me jako promijenila, naučio sam ići dalje unatoč poteškoćama, naučio sam kako smiriti svoj um i ‘ne lijepiti’ se na tmurne misli koje su često lažne, ali najvažnije što sam shvatio je koje bogatstvo imam u svojoj svakodnevici, koliko je voda bitna, pogotovo u trenutku kad smo skoro sasvim ostali bez nje – opisao je i publici pokazao video koji je tada snimao. Rekao je kako su ‘sve maske pale’, jer su sudionici ekspedicije pokazali ‘dobre i loše strane’ i zato se među njima stvorilo ‘veliko prijateljstvo’.

Nakon 25 dana u kojima je osjetio što znače žeđ i glad, u kojima je doživio velike teškoće i jake pustinjske oluje, Blažević je došao do cilja i postao jedan od malobrojnih koji su imali priliku boraviti unutar pustinje poznate i kao „Prazna četvrt.“ Na završnoj ceremoniji, kraljevska obitelj pozvala je po jednog člana obitelji od svakoga sudionika, a Blaževića je na samom cilju dočekao njegov otac.

Nakon povratka kući napisao je svoju drugu putopisnu knjigu naslovljenu „Karavana: Ekspedicija kroz pustinju Rub al Khali“.