Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica sastao se 25. kolovoza u ljetnikovcu Skočibuhi, a ovaj put raspravljalo se o romanu “Otok”, mađarskoga pisca Sandora Maraija.

“Poznat kao veliki putnik po Europi Márai je proputovao i velik dio hrvatske obale. U romanu Otok (1934.) glavnina radnje odvija se na vrlo konkretnim i prepoznatljivim dubrovačkim lokacijama, u hotelu Argentina i na Lokrumu. Parižanin Viktor Henrik Askenasi, nakon afere što će sablazniti svakoga do koga mu je stalo, otputuje u nepoznato, Dubrovnik, no istovremeno taj pokušaj bijega pretvara se i u pakleno putovanje savjesti”, piše na koricama knjige, a u priloženom tekstu možete pročitati dojmljiv izvještaj voditeljice Kluba, Stanislave Nikolić Aras, i otkriti što se to u romanu većini nije svidjelo…

 

Sandor Marai: Otok

Prijevod s mađarskog: Xenia Detoni

Tekst: Stanislava Nikolić Aras

 

Koji put se na Klubu svi složimo oko vrednovanja nekog djela po kriteriju sviđa li nam se ili ne i zašto. Pa bude mnoštvo pitanja zašto i mnoštvo odgovora zato iz raznih uglova.

Na posljednjem našem sastanku na kojemu smo govorili o romanu “Otok” mađarskoga pisca Sandora Maraija složili smo se oko jednoga, a to je da roman nije onakav kakvim je najavljivan. I članovi su Kluba bili podijeljeni u svojim stavovima, reklo bi se čak da je bilo više onih koji su odmahivali glavom, slijegali ramenima i pravili izraz lica u smislu: “Da, da, razumijem, ali ne, ne, ne sviđa mi se.”

S druge je strane nas nekoliko pokušavalo argumentima opravdati svoje oduševljenje tekstom, jezičnim bravurama, onim filozofskim u tekstu, kompozicijom koja je navođena psihičkim promjenama lika, svim modernističkim procesima koji su“Otok” Sandora Maraija doveli na mjesto prave književne poslastice. No, samo za neke.

Prostor Dubrovnika, hotel Argentina i Lokrum, Maraijevi komentari o Gradu i stanovnicima,koji s početka romana nisu baš afirmativni, nekim čitateljima nikako nisu bili povolji, pa kao da je to malo dosadno postavljanje radnje na scenu odredilo tijek čitanja sve do kraja, moglo se čuti od većine članova Čitateljskog kluba kako nikako nisu mogli ući u građu romana.

Jednom kad sepomirimo s očištem lika, s njegovim glasom, ironijom, stavovima i filozofičnošću tekst počinje strujati  do točaka u kojima se sadržaj prelijeva kroz prizmu psiholoških promjena glavnog lika Askenasija.

O moralu, o vremenu, dosadi, konvencijama, slobodi, grijehu, Bogu, putovanju, o čovjeku uhvaćenom u konvencionalne odnose pa otrgnutim iz njih u alternative dosadnom građanskom životu čitamo kroz glas glavnog lika koji jeironičan, samokritičan, blaziran i dok on na trenutke, hiperosjetljiv, autentičan u svojim promišljanjima o životnim fenomenima,intelektualno superioran. Našli smo da, ipak u skladu s manirom vremena u kojemu je roman nastao, ponešto podsjeća na likovekoje je stvorio Miroslav Krleža.

“Jer značenje riječi nijesamo ono što svaka riječ za sebeznači, već to uključuje i područjekoje se njima osvjetljuje.”

Tako i fabula ovoga modernističkog romana koleba nad sviješću uzrujanog glavnog lika, a kroz Askenasijeve solilokvije dotičemo mnoga suptilna stanja koja je samo vrhunska literatura u stanju pričvrstiti u vidljivo. Što je to što nas čini posebnima mimo svih društvenih etiketa?

Vrijednost ovoga književnog dragulja (iako ne misle svi članovi Kluba tako) upravo je uzvišenost jezične majstorije koja plete raskošna strujanja svijesti što su ponekad, a pogotovo u literaturi, važnija od materijalnerealnosti, odnosno uzročno-posljedičnog nizanja motiva po načelu onoga što se daljedogodilo, i u njima možemo naći opravdanje za eventualnu našu mušičavost, tugu, sreću, tragediju, pasivnost…  sva ona stanja koja čitajući izoliramo, prepoznajemo ili otkrivamo, uspoređujemo sa sobom ili naprosto mjerimo neko vrijeme kroz književni lik.

“’Ljudi su komodni’, pomisli prijekorno, ‘zato ćeim to biti teško objasniti. Na raspolaganju im je samo nekoliko gotovih pojmova kao što je prijateljstvo, zaljubljenost, brak, izvanbračna avantura, intimni odnosi, pa su skloni povjerovati da u te njihove gotove pojmove stane cijeli život. E pa ne stane’.”