Hrvatska je zemlja u kojoj su kulturne polemike sve rjeđa pojava. No spisateljica Asja Bakić u knjizi eseja Dođi, sjest ću ti na lice svejedno britko i bez autocenzure komentira aktualne društvene događaje. Žestoko se zalažući za slobodu govora, autorica se obračunava sa svim oblicima diskriminacije, osobito onima koji se tiču rodne neravnopravnosti i transfobije. Krećući od feminizma kao široko shvaćenog humanističkog projekta, autorica kritizira propast socijalno uređene države, protuustavne napade na zdravlje žena te na javno zdravstvo općenito. Ovim polemičkim tekstovima ona strastveno brani ateističke i humanističke vrijednosti koje su, zajedno sa slobodom izražavanja i kulturom dijaloga, sve više na marginama naše svakodnevice.

Eseji Asje Bakić zazivaju ideju zajedništva te propagiraju empatiju prema ljudima s kojima javni prostor svakodnevno dijelimo. Spisateljica pritom ne štedi one društvene pojave koje narušavaju zajedništvo, ne štedi pojedince i grupe koji šire govor mržnje. Naprotiv, imenuje ih i javno proziva. Piše iz eksplicitno feminističke perspektive koja čak ni u 21. stoljeću u Hrvatskoj nije dobrodošla iako nam je, s obzirom na nasilje nad ženama, nejednakost u plaćama i brojne druge nepravde prema ženama u društvu, još uvijek itekako potrebna. Bez dlake na jeziku, Asja Bakić se u knjizi Dođi, sjest ću ti na lice hvata ukoštac s temama koje ostatak zajednice najčešće izbjegava.