Ovog petka kavu smo popili s našom Tijom, knjižničarkom Narodne knjižnice Grad. Upozoravamo da je pročitati ovaj intervjuić kao pročitati dobru knjigu. Evo što nam je Tija rekla o svom ‘domovanju’.

1. Koje poslove vezano za knjižnicu sada obavljaš?

Sad kad sam doma, jer corona tako hoće, radim kao jedan od informatorau okviruonline usluge hrvatskih narodnih knjižnica „Pitajte knjižničare“. Upite uglavnom postavljaju studenti u potrazi za literaturom koja će im olakšati pisanje seminarskih, završnih i diplomskih radova, no ima i onih koji određenu literaturu traže i zbog nekih drugih potreba. Na upite, kao ionline informatori iz drugih knjižnica, odgovaram na temelju pretraživanja fondova knjižnica, dostupnih baza podataka i interneta, a danas se svi trudimo pronaći što više relevantnih online izvora. Dakle, ako ovih dana imate potrebu za pretraživanjem literature, sve potrebne informacije i obrazac kojim ćete se obratiti naći ćete na mrežnim stranicama usluge:https://www.knjiznica.hr/pitajte-knjiznicare/. Inače, usluga je namijenjena svima koji imaju pristup internetu, a ne samo članovima knjižnice.

Osmišljavanje programa događanja do kraja godine također je jedan od zadataka koje bih trebala obaviti tijekom domovanja. Tu se uglavnom krećem u trijadama: mislim-smislim-odustanem… Da sam neka vrsta umjetnika, sad bih rekla da sam u stvaralačkoj blokadi. Ovako, jednostavno mi ne ide najbolje. Kad je uostalom početak tog nekog „normalnog“ do kraja godine? Računam li na publiku koja uistinu sjedi u „Saloči“ na udaljenosti manjoj od dva metra i slobodno diše, kašlje, kiše? Trebam li razmišljati isključivo u sferi virtualnoga?… Puno mi je to frustrirajućih upitnika…

2. Je li lakše raditi od doma ili na poslu?

Uz odgovaranje na upite servisa „Pitajte knjižničare“, kao jednoj od informatorica Narodne knjižnice, posao mi je vezan uz izravan kontakt s korisnicima. U tom smislu rad od doma doživljavam kao neku vrstu rada na respiratoru. Dobra strana rada iz doma? Nigdje ne mogu zakasniti. A to tako godi mom apsolutnom bezosjećaju za vrijeme!

3. Kako sad izgleda tvoja rutina?

Kad nisam budna, spavam – kad ne spavam, budna sam. U budnim odsječcima dvadesetčetverosatnogistrajavanja trudim se biti djelatna. U povremenim sudaranjima sa samom sobom počesto se zapitam kome li sam to samoj sebi ovih dana ponekad nalik? I sinulo mi je. Oblomov! Ako je netko zaboravio, to je onaj Gončarovljev lik kojem 100 stranica romana treba da se ustane iz kreveta, a još pedesetak da se sjeti je li gladan. Šalim se, primarne životne potrebe redovito zadovoljavam, a obavljam i sve one predradnje kako bih ih zadovoljila. Ukratko, ovih dana živim kao i sav ostali normalan svijet. Ma što to značilo.

4. Fale li ti kolege i odlazak na posao?

Kako bi to izgledalo kad bih sad odgovorila da mi kolege ne nedostaju? Nedostaju mi. Nedostaje mi u prvom redu kolegica s kojom dijelim radni stol i čija smirenost na mene ima apaurinski učinak. Propito mi dođe neki tugac kad pomislim da se više nećemo susretati na smjeni, jer, kako se čini, kad prođe corona, i ona će lakonoga u Ogranak Lapad. No, opet, kad netko ode, netko drugi dođe. A kako se čini, ubuduće ću radni stol dijeliti s prpošnom, energičnom i kreativnom kolegicom. Ako od te ne dobijem instant dozu eliksira mladosti, propao sam slučaj. Nadam se da joj neću biti kamen oko vrata i da ćemo postati ogledni primjer plodonosne međugeneracijske solidarnosti i suradnje. Nedostaju mi i svi i sve. Nedostaje mi miris jutarnje kave koji osjetim već u prizemlju knjižnice. Nedostaju mi i korisnici. Nedostaje mi i osebujna dežurna kritičarka knjižnice i svih joj službi. Počesto se zapitam gdje li je i što li sada smišlja. Nedostaju mi jutarnji osmijesi ljudi koje susrećem na točno određenim dionicama puta do posla. Nedostaje mi i kolafjaka povratak doma kad radim poslijepodne.

5. Koju knjigu trenutno čitaš?

Ovih dana čitam „Tajkunovu kći“ Dragane Radusinović Tafra, slojeviti roman o svijetu kakav, ako je vjerovati pozitivnim nagađanjima, nakon corone i ne bi trebao postojati. Da nije virusa, knjigu bismo predstavili sljedeće subote. I sad mi nedostaje moj kolega Levi i neizostavno pitanje: „Je li to baš mora bit u subotu?“ A moralo je biti u subotu jer je taj dan autorici rođendan. I mi bismo joj nakon predstavljanja poklonili tortu, ona bi bila Marylin, a Seba bi bio JFK i otpjevao bi „HappyBirthday“… U svakom slučaju, autorici sretan rođendan i vidimo se u neko sretnije doba!

6. Koju knjigu bi preporučila za izolaciju?

Svaka knjiga ima svoga čitatelja, a svaki čitatelj ima svoju knjigu. Potencijalnim čitateljima preporučila bih da pročitaju neku od knjiga koju imaju nadohvat ruke, možda već pročitanu koja im je nekad značila jako puno, ili možda neku odloženu na policu i davno zaboravljenu. Jednu takvu i ja sam pročitala ovih dana, knjigu koju mi je, valjda zbog naslova, prije više godina, poklonio negdašnji kolega Klečak. Riječ je o romanu Andra Kovačevića „Posljednji Nenadić“. Završni epitaf dao mi je mislit. Glasi ovako: “Ovdje počiva posljednji Nenadić. Živio – umr’o. Htio mnogo – ne izveo ništa. Patvorina“. Eto…

7. Kakva glazbu slušaš dok radiš?

Pašu mi stvari lagane… A volim i zvuke tišine.

8. Kakvu kavu piješ u pauzama dok radiš od doma?

Crnu, tursku ukuhanu. Nekad gorču, nekad slađu. Uvijek jaču. Pijem je za dobro jutro, dobar dan i laku noć. Najdraža mi je ona dobro jutro/laku noć koju pijuckam dok kroz krošnju bora promatram bezglasnu smjenu straže noći i dana, a jedna nebeska zvjezdica, koju sam proglasila svojom, polako blijedi. Jutarnji povjetarac u tim trenutcima zna dopuhnuti i neke davno pročitane i pomalo zaboravljene misli. Poput onih da su neki od nas tu kako bi mijenjali svijet, a drugi pak zbog produženja vrste. Za prvo nemam ni dovoljno snage, ni znanja, ni pameti. Za drugo mi je rijeka davno protekla. No, omogućiti jednoj sitnoj, sićušnoj zvjezdici da titra tamo gore možda i nije tako loše poslanje, zar ne?