Tekst: Matija Nenadić

“…svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku…”, zapisano je u članku 5. Deklaracije o kulturnoj različitosti usvojenoj na 31. Glavnoj skupštini UNESCO-a2001. godine,kada je aklamacijom potvrđena važnost odlukeiz 1999. o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Jer kako je već 1970. UNESCO naglasio: „materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti“.

Hrvatski naš materinski, jezik je našeg prvog uzdaha i plača, prvog onomatopejskog gugutanja i nesigurnog ma-ma, jezik je to prvih bakinih priča, prvih nejasnih želja i snova, nadanja i razočaranja, ljubavi i mržnje, podrške i jala, molitve i psovke, hrabrosti, straha i posljednjeg oproštaja.

Istovremeno, taj naš „jezik ubavi“ jedne male gospe Marije, toliko lijep u jedinstvenosti svog standarda i šarolikosti svih njegovih narječja, dijalekata i govora, „ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osobine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora.“ I baš zato tako snažno „zuji, zveči, zvoni, zvuči, / šumi, grmi, tutnji, huči“.

Međunarodni dan materinskoga jezika ujedno je i početak obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika (21. veljače – 17. ožujka), manifestacije kojom se posebna pozornost usmjeruje na jedno od najvažnijih obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta – hrvatski jezik.

Dubrovačke knjižnice Mjesec hrvatskoga jezika ove će godine obilježiti prigodnim objavama na svojim mrežnim stranicama. U tom smislu, na Međunarodni dan materinskoga jezika prisjetit ćemo se dijela stihova jedne od najljepših pjesama posvećenih hrvatskomu jeziku:

 

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem!

O preslatkom glasu onom

U kome te mile majke

Usnivahu slatke bajke,

Koga šaptom i romonom

Duši ti se svijest probudi,

Te ti spozna i uvidje

Da ti bolje nije nigdje

Do na tvoje majke grudih!

(…)

Po njemu si sve što jesi:

Svoje tijelo, udo svijeta,

Bus posebnog svog cvijeta

U naroda silnoj smjesi,

Bez njega si bez imena,

Bez djedova, bez unuka,

U pošasti, sjena puka,

Ubuduće niti sjena!

(Petar Preradović, Rodu o jeziku, Danica 1860.)