Dubrovačke knjižnice

POVIJEST

Prije ukinuća Dubrovačke Republike 1808. godine, u Dubrovniku je zabilježeno preko 30 velikih knjižnica. Usprkos toj činjenici, Dubrovnik otvara prvu javnu knjižnicu tek početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Naime, krajem 19. st . dubrovački liječnik dr. Niko Lepeš oporukom je ostavio Gradu Dubrovniku svoju knjižnicu s 12.000 knjiga i dokumenata, a dubrovački kanonik dum Antun Liepopili odlučio je već za života 1930-ih godina, pokloniti 5.000 knjiga. Njegov primjer su slijedile neke dubrovačke obitelji, Ghetaldi, Giorgi, Svilokos, Pozze i drugih što je potaklo Općinu da odobri osnivanje Dubrovačke biblioteke 1936. godine. Biblioteka je međutim tek 1941. godine neposredno pred početak Drugog svjetskog rata počela s javnim radom i to ponajviše zahvaljujući društvu Dub (Društvo prijatelja prirode Dub – Dubrovnik). U nazočnosti nadbiskupa zagrebačkog, kardinala, danas blaženoga, Alojzija Stepinca, Dubrovačku biblioteku je svečano otvorio ban dr. Ivan Šubašić na Kandeloru 2. veljače 1941. u Kneževu dvoru.

Godine 1944. Dubrovačkoj biblioteci priključen je fond knjižnice bivšeg isusovačkog kolegija, Collegium Ragusinum. Iza Drugog svjetskog rata, 1946. godine Dubrovačka biblioteka je promijenila naziv u Gradska biblioteka. Kako je fond knjižnice rastao, tako je i posudbeni dio imao sve više korisnika što je ometalo znanstveni rad. Najprije se odvojilo fondove u dva zasebna odjela: Znanstveni i Opće-popularni. A onda je došlo do osamostaljenja odjela i osnivanja ustanova. U idućih 25 godina odvojeno se odvijao rad i djelovanje tih dviju dubrovačkih knjižnica.

Naučna biblioteka je zadržala samostalnost i ime, dok je Gradska knjižnica u tom razdoblju mijenjala osnivače i nazive, mjesta rada i ulogu. Prema odluci gradskih vlasti 1975. godine ponovo se ujedinjuju Općinska (današnja Narodna) i Naučna biblioteka (današnja Znanstvena) u zajedničku ustanovu pod nazivom Dubrovačke biblioteke (današnje Dubrovačke knjižnice).