H. C. Andersen (Odense, 2. 4. 1805. - Kopenhagen, 4. 8. 1875.) prvi književni uspjeh duguje romanu Improvizator (1835.) u kojem oslikava borbu mladog pisca za afirmaciju i koji je odmah bio preveden na nekoliko stranih jezika. Međutim, književni kritičari njegovim romantičarskim romanima i dramskim djelima ne pridaju preveliku važnost, niti ih smatraju vrijednima. Zanimljivo je da ni Andersenove glasovite priče neposredno nakon objavljivanja nisu pobudile veliko zanimanje ni kod čitatelja ni kod kritike, iako su upravo one ono najbolje što je napisao.
Njegove priče i bajke bile su u početku dopadljiva prepričavanja onoga što je čuo u djetinjstvu, da bi ih kasnije sam stvarao. U njima se, iskazano humorističnim jezikom, fantastično, mitsko i legendarno prepliće i stapa s realnim svijetom; predstavljaju spoj artistički uobličene fantastike pod utjecajem E. T. A. Hoffmanna i naivnosti i svježine pučke umjetnosti. Iako motivi i teme potječu iz zajedničkog kruga folklorne književnosti (npr. različiti oblici praznovjerja, vile, patuljci, prosjaci, kraljevi, princeze, životinje), ne samo njihov izraz nego i unutarnji razvoj, Andersenova su originalna tvorevina. Osnovni je nedostatak njegovih oko 200 bajki i priča pisanih isto toliko za odrasle koliko i za djecu i prevedenih na četrdesetak jezika, ponekad prenaglašena sentimentalnost koju, nasreću, ublažava blagom ironijom. No ta zamjerka ne mijenja činjenicu da predstavljaju ''svemir bajke koji se otima svakom apstraktnom logističkom principu, kao i sam život''.